Intervju sa Lejlom Čolak (II DEO)

Oni nisu u stanju da razlože ideologiju od jedinke, činjenicu da smo svi mi prije svega osobe, pojedinci, a tek onda naši nacionalni identiteti, relgijska opredjeljenja, seksualne orijentacije itd.

U teoriji vjernici sebe vide kao navodno moralno superiorne u odnosu na ateiste. U praksi mnogi njihovi postupci kao što su prijetnje, uvrede i psovke npr, nikako se ne mogu tumaciti kao moralni. Kako komentarišete taj nesklad izmedu rijeci i djela?

Vidim to kao nemoc i nemogucnost da se mentalno procesuira drugo i drugacije te da se stvari sagledaju iz više uglova. Njima je njihova vjera njihova svetinja, dirni im u svetinju i ti si automatski neprijatelj. Oni nisu u stanju da razlože ideologiju od jedinke, cinjenicu da smo svi mi prije svega osobe, pojedinci, a tek onda naši nacionalni identiteti, relgijska opredjeljenja, seksualne orijentacije itd. Kad neko ima samo svoju religiju kao ultimativni identitet, naravno da ce biti uvrijeden i direktno prozvan kad tu ideologiju pocneš da kritikuješ jer kritikuješ sve ono što on jeste. A on je nažalost – samo to. To je tužno zapravo. I vrlo opasno.

Podjednako agresivno su vas napali vjernici oba pola, zašto su cesto žene veci protivnici emancipacije žena nego što su to muškarci?

Ipak je bilo više agresivnih napada s muške strane i oni su se uglavnom svodili na to da sam “cetnicka kurva, izdajnicka drolja, da me treba silovati dok mi ne izvale utrobu” itd. Žene su pak u najvecoj mjeri željele da me poduce, promjene, posavjetuju itd, mada je bilo i onih koje su me željele “politi benzinom i zapaliti”, a potom “pregaziti autom”.

Što se tice emancipacije, poseban fenomen kod žena muslimanki mi je taj da nijedna od njih ne želi priznati kako je žena u islamu potcjenjena i uvijek na drugom mjestu. To je naprosto tako, nema potrebe za bilo kakvom specijalnom vještinom tumacenja Kur’ana kako bismo došli do zakljucka da žena u islamu ne vrijedi kao muškarac i da je ona njemu uvijek sumbisivna.

Ipak, brojne žene se svjesno odlucuju na takvu ulogu jer im ona godi i jer ih ispunjava. Ja sam feministkinja na nacin da podržavam apsolutnu slobodu na pravo licnog izbora i s te strane to u potpunosti prihvatam. Ne mogu ja nekome govoriti kako ce živjeti svoj život i kritikovati ga jer je pristao na odredenu ulogu ukoliko ta uloga tu osobu cini sretnom. U tom kontekstu sam i mišljenja da je religija privatna stvar. No ukoliko se takve ideologije pocnu širiti i iz svoja cetiri zida ulaziti u politiku i škole, onda to prestaje da bude njihova privatna stvar i pocinje itekako da me se tice.

Da li ste ocekivali da ce vaš slucaj da podigne toliku prašinu u javnosti?

Iskreno, nisam imala pojma. I mišljenja sam da se ništa od toga zapravo ne bi ni desilo da je to pisala tamo neka Lejla, prašinu je podigla cinjenica da sam ja novinarka najcitanijeg portala u BiH i da su moje rijeci iznesene na privatnom Facebook profilu i iskoristene kako bi se diskreditovao moj poslovni zivot protumacene kao zvanicni stav kuce za koju radim. Naravno da to ima svoju težinu. Tu sam naucila mnogo o slobodi govora i cinjenici da je kao takvu, ukoliko se baviš novinarstvom, ne možeš imati. Ovo iskustvo mi je bilo lekcija u kojoj sam shvatila i kako smo novinarstvo i ja završili. Nisam ja dovoljno poslušna za tu profesiju, bar ne na ovaj nacin na koji sam se ja bavila novinarstvom. Bilo je to lijepih nekoliko godina, ali je vrijeme da ja idem dalje.

U BiH se, nakon rata, u javnom diskusrsu, insistira na toleranciji. Medijski linc i napadi na vašu licnost ukazuju na suprotno. Koliko tolerancije za razlicitost zapravo ima u savremenom bh. društvu?

Price o toleranciji i suživotu su price za malu djecu i za strance koji finansiraju ovu državu. Naravno da ce i politicari i nevladine organizacije promovisati pricu o toleranciji i suživotu i naravno da nece pricati o tome kako je društvo podijeljeno i kolika mržnja vlada medu narodom. Mene ne interesuju iluzije, sve je to divno i krasno na papiru i kad se gleda sa strane, ali u BiH je tolerancija prema drugom i drugacijem na jako niskom nivou. Bh. društvo ne toleriše drugo i drugacije jer je ono kao takvo prijetnja, ne talasaj našu mocvaru u kojoj smo se baš navikli i gdje nam je baš udobno. Krekecu žabe krastace u smrdljivoj žabokrecini, izjedaju te bakterije, ali nema veze, bar znaš da te nece pojesti kakva nepoznata morska neman.

Kako se postavila država u ovom konkretnom slucaju? Da li smatrate da ce pojedinci biti adekvatno kažnjeni za govor mržnje? Da podsjetimo, mnogi od njih su se potpisali imenom i prezimenom, dakle, nema dileme ko su.

Nakon javnog linca i prijetecih poruka ponudena mi je policijska pomoc, savjetovano mi je kako da se ponašam na ulici, da ne hodam sama i da uvijek imam pratnju uz sebe. Morala sam skinuti plocicu s imenom i prezimenom sa vrata. Mirzu Džidica sam prijavila Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, no nakon novih prijetnji i straha za vlastitu sigurnost (u inbox su i dalje stizale poruke u stilu “samo polako, dobit ceš metak u celo kad se budeš tome najmanje nadala”), morala sam povuci tužbu.

Na upit tužiteljice iz kojeg razloga povlacim tužbu, odgovorila sam da je to iz straha od novih prijetnji i mogucnosti da neka od njih bude realizirana. Receno mi je kako to ne može biti razlog za povlacenje tužbe te kako ona u tom trenutku mora biti i dalje nastavljena. Ipak, ja nisam zeljela da u narednom periodu moram razmišljati hoce li me neko prepoznati na ulici ili mi doci na vrata ili na radno mjesto, tako da sam odlucila da ipak zelim povuci tužbu i morala potpisati izjavu u kojoj navodim kako se “izvinjavam tužilaštvu zato što sam im oduzela njihovo cijenjeno vrijeme.”

Prije toga mi je receno kako bi Džidic, prema zakonu mogao dobiti do šest mjeseci zatvora zbog prjetnji ugrožavanjem sigurnosti, no kako se to “nece dogoditi” jer sad oni moraju da “kontaktiraju Facebook da vide da li je on to stvarno napisao”, a to je “jako komplikovano”.

Koliko je sigurno živjeti u državi gdje uniformisana, naoružana lica mogu da otvoreno prijete nekom ko ne dijeli njihove poglede na svijet?

Recite vi meni. Mirza Džidic iz Zenice je pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koji mi je naprije na Instagramu poslao privatnu poruku u kojoj ne napisao kako sam “obicna kurva kojoj ne treba dildo nego neko da mi ne izvali utrobu”, nakon cega je na svom Facebooku javno pozvao na moje silovanje, kazavši kako je spreman platiti i da mu se zainteresirani jave u inbox. I sve to samo zbog kritikovanja nošenja nikaba i burke. To je, dakle, jedan od “vojnika” koji sutra treba braniti svoj narod. I silovati žene. Fino “bogami”. Mašala.

Izjavili ste da ateisticki stavovi i mišljenja koja se na bilo koji nacin izdvajaju iz prosjeka u BiH nisu dobrodošli. Zašto je to tako?

Zato što imamo vladavinu jednoumlja, pa tako nisu dobrodošli ne samo ateisticki stavovi, nego bilo kakvi stavovi koji iskacu iz mase. Vecina ljudi je nezadovoljna, ali i to nezadovoljstvo nekako ide po inerciji. Nauceni smo da isto mislimo i da na iste stvari lajemo, sve po šablonu. I možeš da laješ, al’ nemoj previše. “Ne talasaj, šuti, dobro je”. Ušutkuju se djeca od rodenja i stavljaju u kalup. Malo nedostatak samostalnog kritickog mišljenja i individualnosti, malo nedostatak hrabrosti.

U kom pravcu ide bh. društvo u smislu religijskih tenzija? Da li je situacija nalik na 1992. i ratne godine? Kako vidite buducnost BiH i koje korake biste preuzeli da ste u mogucnosti? Kako prevazici postojece stanje? (kombinacija pitanja)

Procitala sam zanimljiv grafit koji kaže “Bilo nam je bolje kad nam je bilo gore”. Ranije (pa cak i u ratu) su ljudi bar imali neke ideale, vjeru u bolju buducnost, složnost, razlog za borbu, ali toga danas nema. Imamo politicku mafiju koja je izdala svoj narod i vojnike koji se svakodnevno pitaju – zar sam se za ovo ja borio? U razgovorima sa mladim ljudima u BiH nijednom nisam cula kako su optimisticni po pitanju ostajanja u BiH i želje da nešto promjene jer vide da su nemocni i da se zadnjih dvadeset godina zapravo samo vrtimo u mjestu, pa i idemo nazad.

Ja nisam kompetentna da govorim o tome da li je situacija nalik na 1992. godinu jer ja nisam politicki analiticar, ali mogu samo reci da je ono što ja primjecujem cinjenica da se i dalje koriste politicke manipulacije kako bi se ljudima vladalo – ubaciš im bubu u uho, nahraniš ih strahom, oni spremni da dižu sjekire i kalaše i idu boj. Ljudima je ispran mozak, ljudi su u kolektivnom PTPSP-u, a vi što zveckaju oružjem i svršavaju na to znaju dobro šta rade. Zavadi pa vladaj.

Pojma nemam kako prevazici postojece stanje na nekom kolektivnom nivou, niti smaram da je u ovom trenutku to moguce. Svako može i ima pravo i dužnost da djeluje kao pojedinac, a na njemu je da li ce ostati i dalje se boriti sa vjetrenjacama ili ce pak odluciti da ode, sacuva svoje zdravlje i napravi nešto dobro za svoju i buducnost svoje djece. Moje licno mišljenje je da je radati djecu u ovakvoj državi neodgovornost prema sebi i prema novim bicima koje donosiš na svijet. Mi imamo toliko mnogo divnih mladih ljudi, neiskorištenih potencijala koji su, umjesto da imaju priliku da prave nešto divno sa svojim životom, prisiljeni da glodu tude kosti prošlosti i guše se u tom smradu.

Sad si u inostranstvu. Kako na to reaguju ateisti, a kako religiozni nacionalisti?

I ateista ima mnogih vrsta 🙂 Mnogi prijatelji me podržavaju u mojim odlukama, dok neki ateisti pak smatraju kako sam “preuvelicala” citavu situaciju prikazavši BiH islamistickom državom i iskoristila priliku da dobijem azil. Slicno misle i religiozni nacionalisti i bijesni su jer “to što Lejla prica nije istina i BiH nema problem sa islamom”. Ja uvijek ponavljam samo jedno – ja sam ovdje poslužila samo kao ogledalo, u ovoj prici svako vidi ono što želi da vidi i ono što i sam jeste.

Vaša kritika religijskog egzibicionizma izazvala je neprimjerene reakcije i pokazala da postoji izvjestan broj ljudi koji stilske figure i jednostavne komparacije ne razumiju baš najbolje. Izjavili ste da ste mogli da kažete istu stvar na blaži nacin. Da li mislite da bi se nešto suštinski promijenilo da ste potpuno identicnu poentu izvukli uz korištenje rijeci koje manje vrijedaju “tanana vjerska osjecaja”?

Moguce, buduci da se dobri Bošnjo plaši dilda više nego Allaha. Mogla sam da upotrijebim neku drugu rijec, no buduci da je to bila rijec “dildo”, vrlo plastican primjer necije seksualnosti koja bi, prema mom mišljenju, trebala biti necija privatna stvar, baš poput i relgiije, onda su povrijedene emocije svekolikog smjernog pucanstva koje transgeneracijski vuce fobiju od svega seksualnog, a seks ga napravio. Jer znate, dildo je strašno opasna stvar, zbog uvrede dilda su mnogi gorjeli na lomaci.

Kad bi mogla da vratiš vrijeme, da li bi ponovo bila “revolucionarna” ili bi pokušala lakši i neutralniji put?

Napravila bih isto. Hirurški rezovi su nekad najbolji i jedini nacin. Mislim da je sve upravo onako kako treba da bude, inace bi bilo drugacije.

Autor: Vladimir Božanović

%d bloggers like this: