Što ISIS stvarno želi (V DEO)

Religija uvijek dozvoljava mnoga tumačenja, a pobornici Islamske Države našli su se u nezavidnoj situaciji zbog onog koje su odabrali.

vp019-sto-isis-stvarno-zeli-v-01

Bude li propisno obuzdana, Islamska će Država vjerojatno biti svojom vlastitom propašću. Nijedna država nije joj saveznikom, a ideologija joj osigurava da će to tako i ostati. Zemlja koju kontrolira, iako ogromna, uglavnom je nenastanjena i siromašna. Ako će stagnirati ili se postupno smanjivati, njezina tvrdnja da je sredstvo božje volje i pokretač apokalipse sve više će slabjeti, što znači da će dolaziti i sve manje vjernika. A kako bude curilo sve više izvješćâ o bijedi koja u njoj vlada, drugi radikalni islamistički pokreti bit će također diskreditirani: Nitko se nije jače trudio silom uvesti šerijatske zakone. Ovako to izgleda.

Ipak, smrt Islamske Države teško da će biti brza, a stvari i dalje mogu poći u grozno pogrešnom smjeru: dobije li Islamska Država podršku al-Kaide, podižući tako u jednom koraku jedinstvo svoje baze, mogla bi narasti u neprijatelja kakvog još nismo vidjeli. Rascijep između Islamske Države i al-Kaide posljednjih nekoliko mjeseci ipak raste. Prosinačko izdanje Dabiqa sadrži dugu priču bjegunca iz al-Kaide koji svoju bivšu grupu opisuje kao iskvarenu i neefikasnu, a Zawahirija kao udaljenog i neprikladnog vođu. Ipak, treba pomno pratiti hoće li doći do ponovnog zbližavanja.

Bez takve katastrofe ili možda prijetnje da Islamska Država osvoji Erbil, široka kopnena invazija sigurno bi samo pogoršala situaciju.

V. Odgovaranje[22]

Lako je, možda čak i opravdano, nazvati problem Islamske Države „problemom s islamom“. Religija uvijek dozvoljava mnoga tumačenja, a pobornici Islamske Države našli su se u nezavidnoj situaciji zbog onog koje su odabrali. Ipak, jednostavno odbacivanje Islamske Države kao neislamske može biti kontraproduktivno, posebno ako su oni koji čuju takve poruke pročitali svete spise i našli u njima jasno napisano opravdanje za mnoge od običaja kalifata.

Muslimani mogu reći da ropstvo nije legitimno danas, kao i da je raspinjanje na križ pogrešno u ovom povijesnom trenutku. Mnogi kažu upravo to. Međutim, ne mogu izravno osuditi ropstvo ili raspinjanje, a da pritom ne proturiječe Kuranu ili Proroku. „Jedino principijelno stajalište koje protivnici Islamske Države mogu zauzeti je da neki ključni tekstovi i tradicionalna učenja islama više ne vrijede“, kaže Bernard Haykel. To je pak jasno bogohuljenje.

vp019-sto-isis-stvarno-zeli-v-haykel

Ideologija Islamske Države vrši ogroman utjecaj nad određenim dijelom populacije. Licemjerstva i proturječnosti svakodnevice pred njom nestaju. Musa Cerantonio i salafisti koje sam sreo u Londonu nezaustavljivi su. Nijedno pitanje koje sam im postavio nije ih zateklo nespremne. Podučavali su me rječito, pa čak i uvjerljivo, prihvate li se njihove početne pretpostavke. Nazvati ih nemuslimanima čini mi se pozvati ih u raspravu u kojoj bi pobijedili. Da se radilo o zapjenjenim manijacima, mogao bih predvidjeti da će im pokret nestati kako se psihopati, jedan po jedan, budu dizali u zrak, ili kad ih dronovi poubijaju. Međutim, ti ljudi pričaju akademskom preciznošću koja mi je ostavila dojam dobrog seminara na kakvom sveučilištu. U njihovom sam društvu čak i uživao, što me zgrozilo koliko i sve ostalo.

Nemuslimani ne mogu govoriti muslimanima kako da pravilno žive svoju vjeru. No, muslimani su davno prije započeli tu debatu u vlastitim redovima.“ Nužno je imati standarde“, rekao mi je Anjem Choudary. „Netko može tvrditi da je musliman, ali ako vjeruje u homoseksualnost ili pijenje alkohola, onda on nije musliman. Ne možeš biti neprakticirajući vegetarijanac.“

Ipak, postoji i drugi odvojak islama koji nudi tvrdokornu alternativu Islamskoj Državi, jednako beskompromisnu, ali sa suprotnim zaključcima. Taj se odvojak pokazao privlačnim mnogim muslimanima prokletima ili blaženima psihičkom težnjom da se i zadnji detalj svetih spisa primjenjuje kao i u najranijim danima islama. Pobornici Islamske Države znaju kako se nositi s muslimanima koji ignoriraju dijelove Kurana: ekskomunikacijom i ismijavanjem. Ali znaju da neki drugi muslimani čitaju Kuran s jednakom pažnjom kao i oni, zbog čega predstavljaju stvarnu ideološku prijetnju.

Baghdadi je salafist. Pojam salafist danas je demoniziran, dijelom jer su neki stvarni zločinci išli u boj vitlajući salafističkim zastavama. No, većina salafistâ nisu džihadisti i većina ih se drži sekti koje odbacuju Islamsku Državu. Oni su, kako bilježi Haykel, posvećeni širenju zemlje islama (Dar al-Islam), možda čak i uz uvođenje čudovišnih običaja poput ropstva ili amputacije, ali u nekom budućem času. Njihovi su prioriteti osobno pročišćenje i štovanje vjerskih običaja, a za sve što bi ih u tomu spriječilo, poput pokretanja ratova ili nemirâ koji bi poremetili živote, molitve ili nauk, vjeruju da je zabranjeno.

Oni žive među nama. Prošle sam jeseni posjetio filadelfijsku džamiju Bretona Pociusa (28), salafističkog imama koji se odaziva na ime Abdullah. Njegova je džamija na granici kriminalom prožete četvrti Northern Liberties i sve bogatijeg područja koje bi se moglo zvati i Dar al-Hipster. Zbog brade koju nosi lako bi mogao neopaženo proći i u potonjem području.

Pocius se obratio prije 15 godina, nakon poljskog katoličkog odgoja u Chicagu. Kao i Cerantonio, priča poput starca, pokazujući duboko poznavanje drevnih tekstova te posvećenost njima, potaknutu znatiželjom, učenjačkim pristupom i uvjerenjem da su oni jedinim putem da se spasi od vatre pakla. Kad sam ga susreo u lokalnom kafiću, nosio je sa sobom neki stručni rad o Kuranu pisan na arapskom i priručnik za učenje japanskog. Pripremao je propovijed o očinskim obavezama za svojih 150-ak vjernika koji mu dolaze petkom.

vp019-sto-isis-stvarno-zeli-v-abdullah-pocius

Pocius kaže da mu je glavni cilj u džamiji ohrabriti svoje vjernike za ispravan (halal) život. No, uspon Islamske Države prisilio ga je da razmotri i politička pitanja koja salafistima obično nisu na pameti. „Većina onoga što ono kažu o tomu kako se moliti ili odijevati identično je onomu što ću i sâm reći u svojoj džamiji (masjid). Međutim, kad dođu do pitanja narodnog ustanka, zvuče poput Che Guevare.“

Kad se pojavio Baghdadi, Pocius je usvojio slogan „Ovo nije moj kalif.“ „Prorokova vremena bila su vremena golemih krvoprolića“, rekao mi je, „a on je znao da kaos najgore moguće stanje za ljude, osobito unutar muslimanskog društva (umma).“ Prema tomu, tvrdi Pocius, ispravan stav za salafiste je ne sijati razdor rascjepkavanjem i proglašavanjem drugih muslimana bogohulnicima.

Kao i većina salafistâ, Pocius vjeruje da se muslimani umjesto toga trebaju maknuti od politike. Ti kvijetistički[23] salafisti, kako su nazvani, slažu se s Islamskom Državom da je jedini zakon onaj božji te izbjegavaju običaje poput glasanja ili stvaranja političkih stranaka. Međutim, mržnju Kurana prema neslozi i kaosu intepretiraju tako da se smatraju dužnima prihvatiti bilo kakvog vladara, uključujući tu i očigledno grešne. „Prorok kaže: „Dok god vladar ne zađe u bjelodanu nevjeru (kufr), treba mu biti općenito biti poslušan““, rekao mi je Pocius, a i klasične „knjige vjere“ općenito govore protiv izazivanja ustanaka. Kvijetističkim salafistima strogo je zabranjeno razdvajati jedne muslimane od drugih, primjerice, ekskomunikacijom. Život bez prisege (baya’a) zaista čini osobu neznalicom ili zaostalom. No, baya’a ne mora značiti direktnu podložnost kalifu, a pogotovo ne Abu Bakru al-Bagdadiju. U širem značenju može ona predstavljati pripadnost vjerskom socijalnom dogovoru te posvećenost zajednici muslimanâ, vladao njome kalif ili ne.

Kvijetistički slafisti vjeruju da muslimani svoje napore trebaju usmjeriti na usavršavanje vlastitih života, uključujući tu molitvu, obrede i higijenu. Slično kao što ultraortodoksni židovi[24] raspravljaju je li košer trgati komade toaletnog papira na šabat (računa li se to u „paranje odjeće“?), salafisti troše neumjerene količine vremena pazeći da im hlače ne budu preduge, da im brade negdje budu podrezane, a negdje razrasle. Kako vjeruju, za predano slijeđenje vjerskih propisa Bog će ih nagraditi snagom i brojnošću što će možda dovesti i do stvaranja kalifata. U tom času muslimani će se osvetiti i, da, veličanstveno pobijediti kod Dabiqa. Međutim, Pocius citira mnoštvo modernih salafističkih teologa koji tvrde da kalifat ne može ispravno nastati nikako drugačije, nego kroz nepogrešivu božju volju.

Islamska će se Država, naravno, složiti i reći da je Bog za to odabrao Baghdadija. Pociusov odgovor poziva na poniznost. Citira Abdullaha Ibn Abbasa, jednog od Prorokovih drugova, koji je sjeo za stol s disidentima te ih zapitao odakle im, kao manjini, hrabrost da većini kažu da je u krivu. Ne slagati se do te mjere da dođe do krvoprolića ili cijepanja muslimanske zajednice (umma) zabranjeno je. Čak i način na koji je Baghdadijev kalifat osnovan u suprotnosti je s očekivanjima, rekao je. „Kalifat je nešto što će osnovati Alah i to će uključivati i slaganje učenjakâ iz Meke i Medine. To se nije dogodilo. ISIS se pojavila niotkud.“

Islamska Država prezire to što on govori, a njezini obožavatelji na Twitteru ismijavaju kvijetističke salafiste. Rugaju im se nazivajući ih „salafistima menstruacije“, zbog njihovih zakučastih pravila o tomu kad su žene čiste, a kad nisu, kao i o drugim nevažnim aspektima života. „Ono što nam sad treba je fetva da je zabranjeno (haram) voziti bicikl na Jupiteru“, glasio je jedan komentar. „Učenjaci se moraju na to usredotočiti. Važnije je od stanja zajednice (umma).“ Anjem Choudary, s druge strane, kaže da nikakav grijeh ne zahtijeva tako žestoku reakciju kao otimanje božjih zakona te da ekstremizam u obrani monoteizma nije nikakav grijeh.

Pocius za svoju protutežu džihadizmu ne uživa nikakvu službenu podršku od SAD-a. Štoviše, takva bi ga podrška samo diskreditirala. U svakom slučaju, ogorčen je na Ameriku jer ga tretira kao, njegovim riječima, „polugrađanina“.[25] (Tvrdi da je vlada već plaćala špijune da mu se infiltriraju u džamiju te maltrerirala njegovu majku, dok je bila na poslu, pitanjima o tomu je li on mogući terorist.)

vp019-sto-isis-stvarno-zeli-v-behead

Ipak, njegov kvijetistički salafizam nudi islamski protuotrov za bagdadijevski džihadizam. Oni koji do vjere dolaze jer su željni borbe ne mogu se posve spriječiti od prelaska u džihadizam, ali oni kojima je glavna motivacija naći ultrakonzervativnu i beskompromisnu verziju islama u salafizmu imaju alternativu. Ne radi se o umjerenom islamu; većina muslimanâ držali bi to ekstremnim. Međutim, to jest oblik islama koji ljudi skloni doslovnom shvaćanju neće odmah vidjeti licemjernim ili pak bogohulno očišćenim od svega neudobnog. Licemjerstvo nije grijeh koji bi ideološki nastrojeni mladići lako podnijeli.

Zapadnim bi funkcionerima vjerojatno bilo najmudrije da se u pitanja islamske teologije uopće ne pačaju. Sâm Barack Obama zalutao je u vode ekskomunikacije kad je izjavio da Islamska Država „nije islamska“. Ironija leži u tomu što se on, nemuslimansko dijete muslimana, i sâm može proglasiti bogohulnikom, a eto ga kako pokušava ekskomunicirati druge muslimane. Nemuslimanski pokušaji ekskomunikacije (takfir) džihadistima izmamljuju smijeh. („Kao da svinja pokrivena izmetom krene dijeliti savjete o higijeni“, glasi jedan tviterski komentar.)

Čini mi se da većina muslimanâ cijeni Obamine osjećaje: predsjednik je stao uz njih protiv i Baghdadija i nemuslimanskih šovinista koji im pokušavaju pripisati zločine. Međutim, većina muslimanâ ionako se neće pridružiti džihadu. Onima koje takova mogućnost privlači sumnje su time potvrđene: SAD zarad vlastitih interesa, lažu o religiji.

Unutar uskih granica vlastite teologije Islamska Država pršti od energije, čak i kreativnosti. Izvan tih granica teško da bi mogla biti više sušna i nečujna: vizija života kao pokornosti, reda i sudbine. Musa Cerantonio i Anjem Choudary mogli su se misleno prebaciti iz promišljanja o masovnim umiranjima i vječnim mukama u diskusije o vrlinama vijetnamske kave ili tijesta zaslađenog melasom,[26] s očitim užitkom u jednom i drugom. Ipak, činilo mi se da bi prihvaćanje njihovih pogleda značilo vidjeti kako boje i okusi ovog svijeta tonu u sivilo kad ih se usporedi sa živopisnim groteskama zagrobnog života.

U određenoj mjeri, mogao sam uživati u njihovom društvu, kao u nekoj grešnoj mislenoj vježbi. Usvom osvrtu na Mein Kampf iz ožujka 1940. George Orwell je priznao da „nikad nije mogao osjetiti odbojnost prema Hitleru“; nešto u njemu stvaralo je gubitničku ljepotu, čak i kad su mu ciljevi bili kukavički ili vrijedni svakog prijezira. „Da je smjerao ubiti miša, znao bi kako to izvesti da miš izgleda poput zmaja.“ Borci Islamske Države privlačni su na sličan način. Vjeruju da su osobno uključeni u borbe koje nadilaze njihove živote te da stradati u toj priči, i to na strani dobra, znači privilegiju i užitak, posebno ako se radi i o teretu.

Fašizam je, nastavlja Orwell:

psihološki daleko jači od bilo kakve hedonističke vizije života… Dok su socijalizam, pa čak i kapitalizam, samo nešto nevoljkije, ljudima poručili da im nude „udoban život“, Hitler im je rekao: „Nudim vam borbu, opasnost i smrt“, nakon čega mu se cijeli narod bacio pod noge… Ne smijemo podcijeniti njegovu emocionalnu privlačnost.

vp019-sto-isis-stvarno-zeli-v-george-orwellNiti, u slučaju Islamske Države, njezinu religijsku ili intelektualnu privlačnost. Da Islamska Država skoro ispunjenje proročanstva drži pitanjem dogme govori nam, ako ništa drugo, a onda nešto o naravi protivnika. Spremna je radovati se tomu da bude gotovo uništena, kao i ostati uvjerena, čak i kad bude posve opkoljena, da će, ostane li vjerna proročanskom modelu, primiti božansku pomoć. Ideološka sredstva mogu uvjeriti neke potencijalne obraćenike da je poruka te organizacije lažna, dok oružje može donekle ograničiti njezine strahote. Međutim, za organizaciju koja je toliko nepopustljiva u svojim stavovima kao što je to Islamska Država malo je mjera, pored spomenutih, bitno, a rat bi mogao biti vrlo dug, čak i ako ne potraje do kraja svijeta.

Autor: Grejem Vud (Graeme Wood)

[22] Dissuasion, uvjeravanje nekoga da nešto ne učini.
[23] Quietist. Naziv dolazi od kršćanskog kvijetizma koji se pojavio krajem 17. st. kao vjerovanje da se treba odreći svega ovosvjetskog, pa čak i djelovanja ili promišljanja, i posvetiti posvemašnjoj pasivnosti. Pokret je brzo proglašem heretičkim.
[24] Haredim. Naziv iz teksta u Izraelu se smatra nekorektnim.
[25] Less than a citizen.
[26] Treacly pastry.

%d bloggers like this: