Što ISIS stvarno želi (IV DEO)

Abu Muhammad al-Adnani : „Naš je cilj uspostaviti islamsku državu koja ne priznaje granice, i to prema proročanskoj metodologiji.“

vp018-sto-isis-al-adnani

Sjedinjene Američke Države i saveznici im reagirali su na Islamsku Državu prekasno i očigledno smušeno. Ciljevi i načelni strateški planovi te organizacije bili su očiti u njezinim izjavama i prepiskama na društvenim mrežama već u 2011., kad je to još bila tek jedna od mnogih terorističkih grupa u Siriji i Iraku, a svoje masovne zločine još nije bila počinila. Adnani, glasnogovornik, rekao je sljedbenicima da je cilj organizacije „obnoviti islamski kalifat“, a najavljivao je i apokalipsu govoreći da je „ostalo još samo malo vremena“. Baghdadi se već 2011. predstavljao kao „zapovjednik vjernih“, titulom koja je normalno rezervirana za kalife. U travnju 2013. Adnani je pokret proglasio „spremnim za preuređenje svijeta prema proročanskoj metodologiji kalifata.“ U kolovozu iste godine rekao je: „Naš je cilj uspostaviti islamsku državu koja ne priznaje granice, i to prema proročanskoj metodologiji.“ Dotle je grupa već bila osvojila Raqqu, sirijsko provincijsko središte s oko pola milijuna stanovnika, a privlačila je i znatne količine stranih boraca do kojih je doprla njezina poruka.

Da smo rano prepoznali namjere Islamske Države i shvatili da će joj bezvlašće u Siriji i Iraku dati obilat prostor da ih provede, mogli smo, ako ništa drugo, barem potjerati Irak da učvrsti granicu sa Sirijom i preventivno sklopi sporazume s vlastitim sunitima. To bi u najmanju ruku spriječilo strahovit propagandni učinak koji je imalo proglašenje kalifata netom što je osvojen treći najveći irački grad. Međutim, prije samo godinu dana Obama je izjavio za The New Yorker da ISIS smatra slabijim partnerom al-Kaide. „Ako početnici navuku dresove Lakersa, to ih neće učiniti Kobeom Bryantom“, rekao je tada predsjednik.

vp018-sto-isis-al-binali

Naš neuspjeh u prepoznavanju značaja toga što su se Islamska Država i al-Kaida razišle, kao i fundamentalnih razlika među njima, već je doveo do opasnih odluka. Primjerice, prošle je jeseni američka vlada odlučila provesti očajnički plan da se spasi život Petera Kassiga. Taj je plan pokrenuo, pa čak zahtijevao interakciju između nekih od osnivačâ Islamske Države i al-Kaide i teško da je mogao izgledati više na brzinu improviziran nego što je bio.

vp018-sto-isis-al-maqdisiTaj je plan iziskivao da se Abu Muhammad al Maqdisi, Zarqawijev učitelj i moćnik al-Kaide, potrudi javiti Turkiju al-Binaliju, glavnom ideologu Islamske Države, a također i svom nekadašnjem učeniku, iako su obojica već bila izgubila utjecaj zbog Maqdisijevih kritika na račun Islamske Države. Maqdisi je već bio pozvao državu da proširi milosrđe na Alana Henninga, britanskog taksista koji je u Siriju došao kako bi dostavljao humanitarnu pomoć za djecu. U prosincu je The Guardian javio kako je američka vlada preko posrednika zamolila Maqdisija da se kod Islamske Države zauzme i za Kassiga.

Maqdisi je živio na slobodi u Jordanu, ali bilo mu je zabranjeno komunicirati s teroristima u inozemstvu te je bio pod stalnom prismotrom. Nakon što je Jordan dopustio SAD-u da opet povežu Maqdisija s Binalijem, Maqdisi je kupio telefon američkim novcem te mu je bilo dopušteno da nekoliko dana radosno priča sa svojim bivšim učenikom, nakon čega je jordanska vlada zaustavila razgovore i iskoristila ih kao povod da strpa Maqdisija u zatvor. Kassigova odrubljena glava pojavila se nekoliko dana poslije u videozapisu iz Dabiqa.

Al-Kaida je zbog nepriznavanja Islamske Države izložena ogromnom preziru.

Obožavatelji Islamske Države otvoreno se rugaju Maqdisiju, a al-Kaida je zbog nepriznavanja Islamske Države izložena ogromnom preziru. Cole Bunzel, znanstvenik koji proučava ideologiju Islamske Države, pročitao je Maqdisijevo mišljenje Hanningovom statusu te pomislio kako će to ubrzati smrt njega i drugih zatočenika. „Da me je zarobila Islamska Država, a Maqdisi rekao da me ne bi trebalo ubiti“, rekao mi je, „pozdravio bih se sa životom.“

Kassigova smrt jest tragedija, ali da je plan uspio, bilo bi još gore. Pomirenje između Maqdisija i Binalija započelo bi krpanje najvećeg razdora među dvama najvećim džihadističkim organizacijama. Moguće je da su američke vlasti ustvari samo željele kontaktirati Binalija kako bi dobile što više informacija za njegov atentat. (Višestruki pokušaji da se o tomu dobije komentar iz FBI-a bili su neuspješni.) Neovisno o tomu, odluka da se pokuša povezati dva glavna teroristička protivnika Amerike otkrivaju začuđujuće loše prosuđivanje.

Kažnjeni prijašnjom svojom nezainteresiranošću, sad se s Islamskom Državom upoznajemo preko kurdskih i iračkih ratnika na bojištu, kao i preko redovitih zračnih napada. Ta strategija dosad nije izbacila Islamsku Državu niti s jednog od glavnih njezinih terizorijalnih posjeda, iako ju jest spriječila u direktnim napadima na Bagdad i Erbil, te u klanju tamošnjih šijita i Kurda.

Neki su promatrači već pozivali na akciju, uključujući tu nekoliko predvidljivih glasova s intervencionističke desnice (Max Boot, Frederick Kagan) koji su poticali na raspoređivanje desetaka tisuća američkih vojnika. Njihove pozive ne treba olako odbaciti: otvoreno genocidna organizacija nalazi se pred vratima svojih potencijalnih žrtava, a na teritoriju koji kontrolira danomice počinjava razne strahote.

Jedan način da se razbije čar s kojom Islamska Država privlači svoje pripadnike bio bi da ju se vojno nadvlada te okupira dijelove Sirije i Iraka koji su trenutno pod njezinom vlašću.

Jedan način da se razbije čar s kojom Islamska Država privlači svoje pripadnike bio bi da ju se vojno nadvlada te okupira dijelove Sirije i Iraka koji su trenutno pod njezinom vlašću. Al-Kaida je neiskorjenjiva jer, poput žoharâ, može preživjeti tako da se sakrije u kakvu rupu. Islamska Država ne može. Ako izgubi vlast nad svojim teritorijem u Siriji i Iraku, prestat će biti kalifatom. Kalifati ne mogu postojati kao tajni pokreti, budući da je teritorijalni autoritet obaveza: nestane li vlast nad teritorijem, prisege na vjernost prestaju važiti. Naravno, bivši pripadnici mogu i dalje napadati Zapad te odrubljivati glave svojim neprijateljima, kao samostalni borci. Međutim, propagandna vrijednost kalifata nestaje, kao i pretpostavljena vjerska dužnost da se tamo odseli te služi državi. Spremaju li SAD-e invaziju, opsesija Islamske Države bitkom kod Dabiqa daje naslutiti da bi tamo mogle biti poslani ogromni resursi, kao da se radi o konvencionalnoj bitki. Okupi li se vojska Islamske Države u punoj snazi kod Dabiqa, i to samo da bi bila poražena, moguće je da se država više neće oporaviti.

vp018-sto-isis-antiwar-protest

Najveći pobornik američke invazije sama je Islamska Država.

Ipak, rizik eskalacije je ogroman. Najveći pobornik američke invazije sama je Islamska Država. Provokativni videozapisi u kojima krvnici s crnim kukuljicama predsjednika Obamu oslovljavaju imenom očito su napravljeni da Ameriku uvuku u sukob. Invazija bi bila ogromnom pobjedom za džihadističku propagandu širom svijeta: neovisno o tomu jesu li položili prisegu kalifu, svi oni vjeruju da se Sjedinjene Američke Države žele upustiti u modernu križarsku vojnu te ubijati muslimane. Još jedna američka invazija potvrdila bi te sumnje i pojačala regrutiranje novih džihadista. Doda li se tomu naša nesposobnost u prijašnjim okupacijskim pohodima, vidi se dobar razlog za nevoljkost. uspon ISIS-a se, na kraju krajeva, zbio jer je prijašnja okupacija otvorila prostor za Zarqawija i njegove sljedbenike. Tko zna kakve bi bile posljedice još jednog traljavo izvedenog posla.

vp018-sto-isis-man-haron-monis

S obzirom na sve što znamo o Islamskoj Državi, nastavak postupnog oslabljivanja, preko zračnih napada i posredničkog rata'[19] čini se najboljom od loših vojnih opcija. Niti Kurdi niti šijiti nikad neće osvojiti i kontrolirati sunitsku unutrašnjost Sirije i Iraka. Tamo su omraženi, a takva ih pustolovina niti ne zanima. No, mogu spriječiti Islamsku Državu u ispunjavanju dužnosti da se proširi. A sa svakim mjesecom u kojemu se ne uspije proširiti, sve će manje podsjećati na osvajačku državu Proroka Muhameda, a sve više na još jednu bliskoistočnu vlast koja svojem narodu ne može osigurati prosperitet.[20]

Humanitarni troškovi zbog postojanja Islamske Države visoki su. Međutim, njezina prijetnja SAD-u manja je nego što bi se dalo zaključiti iz počestog miješanja nje i al-Kaide. Jezgra al-Kaide rijetka je među džihadističkim skupinama po tomu što se usredotočila na „dalekog neprijatelja“ (Zapad). Glavne brige većine džihadističkih grupa puno su bliže njihovim domovima. To osobito vrijedi za Islamsku Državu, i to baš zbog njezine ideologije. Ona neprijatelje vidi svuda oko sebe, tako da, iako joj vodstvo želi sve najgore SAD-u, primjena šerijatskog zakona u kalifatu te širenje na susjedne zemlje stoje na prvom mjestu. Baghdadi je to rekao prilično direktno: u studenom je poručio svojim saudijskim agentima da se „prvo pozabave sa šijitima (rafida) … zatim sunitskim pobornicima saudijske monarhije (al-Sulul) … prije križarâ i njihovih utvrda.“

Strani borci (te njihove žene i djeca) putuju u kalifat s jednosmjernim kartama: žele živjeti pod pravim šerijatskim zakonom, a mnogi žele i mučeničku smrt. Doktrina, podsjetimo se, traži od vjernikâ da žive u kalifatu ako je to ikako moguće. Jedan od manje krvavih videozapisa Islamske Države pokazuje grupu džihadistâ kako spaljuju svoje francuske, britanske i australske putovnice. To bi bio ekscentričan čin za nekoga tko se smjera raznijeti u redu pred Louvreom, ili pak držati nekoga kao još jednog taoca u kakvoj sidnijskoj trgovini čokoladom.[21]

Nekoliko „vukova samotnjaka“ koji podržavaju Islamsku Državu već je napalo zapadnjačke mete i takvih napada bit će još. No, većina napadačâ bili su frustrirani amateri koji zbog zaplijenjenih putovnica ili kakvoh drugih razloga nisu uspjeli odseliti u kalifat. Iako Islamska Država slavi te napade, što i čini kroz dvoju propagandu, dosad nije isplanirala ili financirala niti jedan. (Siječanjski napad na Charlie Hebdo u načelu je al-Kaidina operacija.) Za vrijeme svog posjeta Mosulu u prosincu Jürgen Tödenhofer intervjuirao je nekog naočitog njemačkog džihadista te ga pitao je li ikoji od njegovih suboraca otišao nazad u Europu kako bi izvodio napade. Kako se čini, taj džihadist povratnike ne doživljava vojnicima, nego otpadnicima. „Činjenica je da se povratnici iz Islamske Države trebaju iskupiti za svoje grijehe“, rekao je. „Nadam se da će promisliti o svojoj vjeri.“

[19] Proxy. Pojam „proxy war“ (posrednički rat) označava sukob u koji se sila koja ga je izazvala ne uključuje direktno, već samo preko svojih saveznika. U konkretnom slučaju, SAD-e stoje iza kurdskih i iračkih vojnika u ratu protiv džihadistâ.

[20] And with every month that it fails to expand, it resembles less the conquering state of the Prophet Muhammad than yet another Middle Eastern government failing to bring prosperity to its people.

[21] Sredinom prosinca 2014. Man Haron Monis zatočio je desetero gostiju i osmero uposlenika u Lindtovoj čokoladarnici u Sydneyju. Talačka kriza završila je smrću njega i još dvoje talaca.

Autor: Grejem Vud (Graeme Wood)