Što ISIS stvarno želi (III DEO)

Islamska Država razlikuje se od gotovo svih ostalih džihadističkih pokreta po tomu što vjeruje da je u božjim zapisima spomenuta kao središnji lik.

vp017-isis-anjem-choudary1

Abdul Muhid (32) nastavio je u istom stilu. Bio je odjeven po mudžahedinski kad sam ga susreo u lokalnom restoranu: raščupana brada, afganistanska kapa i novčanik izvan odjeće, pričvršćen nečim što je izgledalo poput prsluka za oružje.[15] Kad smo sjeli za stol, bio je dosta željan pričati o blagostanju. Islamska Država možda jest srednjovjekovna po pitanju kazni za moralne prekršaje (bičevanje zbog alkoholiziranja ili bluda, kamenovanje za preljub), ali njezina socijalna politika barem je po nekim aspektima do te mjere napredna da bi zadovoljila i stručnjake s MSNBC-a. Zdravstveno osiguranje je besplatno. („Nije li besplatno i u Velikoj Britaniji?“, upitah ga. „Baš i ne“, odgovorio je. „Neke procedure, poput provjere i korekcije vida, nisu pokrivene.“) Osiguranje socijalne zaštite nije politika koju je Islamska Država odabrala, već obaveza koja proizlazi iz božjih zakona, rekao je.

III. Apokalipsa

Svi muslimani priznaju da jedino Bog poznaje budućnost. Međutim, slažu se i da nam je ponudio da u nju zavirimo, preko Kurana i Prorokovih izjava. Islamska Država razlikuje se od gotovo svih ostalih džihadističkih pokreta po tomu što vjeruje da je u božjim zapisima spomenuta kao središnji lik. Upravo se po toj raspodjeli uloga Islamska Država najjače izdvaja od svojih prethodnika, a k tomu i najjasnije izražava religijsku prirodu svog poslanja.

U grubim linijama, al-Kaida se ponaša poput podzemnog političkog pokreta, sa stalno vidljivim svjetovnim ciljevima, poput istjerivanja nemuslimanâ s Arapskog Poluotoka, uništenja Izraela ili kraja podrške diktaturama u muslimanskim zemljama. Islamska se Država također u određenoj mjeri bavi ovosvjetskim stvarima (uključujući tu, u područjima koje kontrolira, i skupljanje otpada te dopremanje tekuće vode), ali smak svijeta je lajtmotiv njezine propagande. Bin Laden je rijetko kad spominjao apokalipsu, a kad i jest, djelovao je kao da računa da će već dugo biti mrtav kad konačno dođe veličanstven čas božanskog posljednjeg suda. „Bin Laden i Zawahiri potječu iz bogatih i moćnih sunitskih obitelji, tako da svisoka gledaju na takove spekulacije i drže ih nečim na što padaju tek široke mase“, kaže Will McCants s Institucije Brookings,[16] koji se trenutno bavi pisanjem knjige o milenarističkim idejama Islamske Države.

Za razliku od njih, osnivači Islamske Države su tijekom posljednjih godina američke okupacije Iraka znakove smaka svijeta vidjeli posvuda. Predviđali su da će se unutar godine dana pojaviti Mahdi, mesijanska ličnost odabrana da vodi muslimane u pobjedu pred sam smak svijeta. McCant kaže da su istaknuti irački islamisti kontaktirali bin Ladena još 2008., da ga upozore da tu grupu vode milenaristi koji „cijelo vrijeme pričaju o Mahdiju i donose strateške odluke“ prema tomu kad misle da će se Mahdi pojaviti. „Al-Kaida je morala otpisati [tim vođama] s: „Prestanite s tim.““

vp017-isis-id

Nekim pravim vjernicima, onoj vrsti koja čezne za epskim bitkama Dobra i Zla, vizije apokaliptičkih krvoprolića ispunjavaju duboku psihološku potrebu. Od pobornikâ Islamske Države koje sam susreo, Australac Musa Cerantonio pokazao je najdublje zanimanje za to kako bi mogli izgledati posljednji dani Islamske Države, ali i svijeta. Dijelovi tih predviđanja izvorno su njegovi i zasad nemaju status doktrine. Međutim, drugi dijelovi zasnovani su na široko prihvaćenim sunitskim izvorima i pojavljuju se posvuda u propagandnim materijalima Islamske Države. Oni uključuju i vjerovanje da će biti svega dvanaest valjanih kalifa, pri čemu je Baghdadi osmi, da će se vojske Rima okupiti kako bi odmjerile snage s vojskama islama na sjeveru Sirije, te da će se se završni sukob islama s protumesijom zbiti u Jeruzalemu nakon razdoblja obnovljenih islamskih osvajanja.

Islamska je Država neobično mnogo važnosti dala sirijskom gradu Dabiqu u blizini Aleppa. Nazvala je svoj časopis prema tom gradu i luđački slavila kad su (uz ogromne gubitke) osvojene strateški nevažne ravnice Dabiqa. Kako je navodno rekao Prorok, to je mjesto na kojemu će se utaboriti vojske Rima. Islamske će ih vojske tu susresti i Dabiq će za Rim biti novi Waterloo ili Antietam.

„U osnovi, Dabiq je poljoprivredni kraj“, objavio je nedavno na Twitteru neki pobornik Islamske Države. „Lako je zamisliti kako se tu odvijaju ogromne bitke.“ Propagandisti Islamske Države željno iščekuju taj događaj i stalno tvrde da će se zbiti uskoro. Državin magazin citira Zarqawija: „Plamen je zapaljen ovdje u Iraku, a njegova vrelina nastavit će rasti … dok ne spali križarske armije u Dabiqu.“ Nedavni promotivni film prikazuje isječke iz holivudskih ratnih filmova čija se radnja zbiva u srednjem vijeku, jamačno stoga što mnoga proročanstva kažu da će vojske biti na konjima, ili pak da će biti opremljene prastarim oružjem.

Osvojivši Dabiq, Islamska Država tamo iščekuje dolazak neprijateljske vojske čijim će porazom započeti odbrojavanje do apokalipse. Zapadnjački mediji počesto preskoče spominjanje Dabiqa u videozapisima Islamske Države te se radije usredotočuju na jezive scene odrubljivanja glava. „Danas ovdje pokapamo prvog američkog križara u Dabiqu, nestrpljivo čekajući dolazak ostatka vojske“, kaže maskirani krvnik u studenskom videu, pokazujući odrubljenu glavu Petera (Abdula Rahmana) Kassiga, humanitarca koji je preko godinu dana bio u zarobljeništvu. Tijekom prosinačkih borbi u Iraku, nakon što su mudžahedini (vjerojatno netočno) izvijestili da su u bitkama vidjeli američke vojnike, korisnički računi Islamske Države na Twitteru podivljali su od oduševljenja, poput prekomjerno nadobudnih domaćina kad im se prvi gosti pojave na tulumu.

Proročanstvo koje proriče bitku kod Dabiqa neprijatelja naziva Rimom. Tko je „Rim“, sad kad papa nema vojske,[17] ostaje otvorenim pitanjem. Cerantonio smatra da se pod Rimom mislilo na Istočno Rimsko Carstvo, kojemu je glavni grad bio današnji Istambul. Rimom bismo trebali smatrati Republiku Tursku, istu onu državu koja je prije devedeset godina dokrajčila posljednji samopriznati kalifat. Drugi izvori iz Islamske Države predlažu pak da Rim može predstavljati bilo kakvu nevjerničku vojsku, u što se Amerikanci lijepo uklapaju.

Prema Cerantoniu, nakon bitke kod Dabiqa kalifat će se proširiti i osvojiti Istambul. Neki vjeruju da će potom pokriti i cijelu Zemlju, ali Cerantonio misli da se možda neće raširiti niti dalje od Bospora. Protumesija, u islamskoj literaturi poznat kao Dajjal, doći će iz Khorasana u istočnom Iranu i poubijati ogromnu količinu boraca kalifata, sve dok ih ne preostane pet tisuća, opkoljenih u Jeruzalemu. Upravo kad će se Dajjal spremati da ih dokrajči, Isus, drugi najpoštovaniji prorok islama, vratit će se na Zemlju, kopljem probosti Dajjala i odvesti muslimane u pobjedu.

„Samo Bog zna“ je li vojska Islamske Države ona koja je prorečena, kaže Cerantonio. Međutim, ne gubi nadu. „Prorok je rekao da je jedan od znakova skorog smaka svijeta to što će ljudi na dulje vrijeme prestati govoriti o smaku svijeta“, kaže. „Odete li sad u kakvu džamiju, naći ćete kako propovjednici šute o toj temi.“ Prema toj teoriji, čak ni porazi Islamske Države ne znače ništa, budući da je Bog svom narodu ionako predodredio da bude gotovo uništen. Islamskoj Državi tek predstoje i najbolji i najgori dani.
IV. Borba

Ideološka čistoća Islamske Države ima jednu kompenzirajuću vrlinu: omogućava nam da predvidimo neke postupke te organizacije. Osama bin Laden rijetko je kad bio predvidljiv. Svoj prvi televizijski intervju završio je tajnovito. Peter Arnett s CNN-a pitao ga je: „Kakvi su vaši budući planovi?“, a bin Laden mu je odgovorio: „Ako bude božja volja, vidjet ćete ih i čuti o njima u medijima.“ Nasuprot tomu, Islamska se Država otvoreno hvasta svojim planovima; ne svima, ali s dovoljno njih da se pažljivim slušanjem može zaključiti kako smjera upravljati i napadati.

vp017-isis-anjem-choudary2

U Londonu su Choudary i njegovi učenici dali precizne opise toga kakvu vanjsku politiku mora provoditi Islamska Država, sad kad je kalifat. Već je uvela ono što islamski zakoni spominju kao „ofenzivni džihad“, nasilno širenje na zemlje kojima vladaju nemuslimani. „Dosad smo se samo branili“, kaže Choudary. Bez kalifata ofenzivni džihad neprimjenjiv je koncept. Međutim, vođenje ratova kako bi se proširio kalifat temeljna je dužnost kalifa.

Choudary se dosta pomučio da mi zakone kojima se Islamska Država vodi u ratu prikaže kao djelo milosrđa, a ne brutalnosti. Rekao mi je da je država obavezna zastrašivati svoje neprijatelje; sveta je zapovijed nasmrt ih preplašiti odrubljivanjima glave, raspinjanjima na križ i porobljavanjem žena i djece, budući da se tako ubrzava pobjeda i izbjegava produženi sukob.

Choudaryjev suradnik Abu Baraa objasnio je da islamski zakon dozvoljava samo privremene mirovne sporazume, koji ne smiju trajati dulje od desetljeća. Slično, prihvaćanje bilo kakvih granica znači anatemu, kako je rekao Prorok i kako je preneseno u propagadnim filmovima Islamske Države. Pristane li kalif na dulje mirovne sporazume ili stalne granice, bit će u grijehu. Privremeni se mirovni sporazumi mogu obnavljati, ali ne mogu se primijeniti na sve neprijatelje odjednom: kalif mora voditi sveti rat barem jednom godišnje. Ne smije se odmarati, jer će inače zapasti u grijeh.

vp017-isis-abu-bara

Islamsku se Državu može usporediti s Crvenim Kmerima, koji su pobili oko trećine stanovništva Kambodže. Međutim, Crveni Kmeri predstavljali su Kambodžu pri Ujedinjenim Narodima. „To nije dopušteno“, kaže Abu Baraa. „Poslati diplomata u UN znači priznati vlast koja nije božja.“ Takva vrsta diplomacije je „shirk“, odnosno politeizam, i bila bi uzrokom toga da se Baghdadija odmah proglasi heretikom i smijeni. Čak i ubrzavanje dolaska kalifata demokratskim metodama, poput glasanja za političke kandidate koji podržavaju kalifat, spada u „shirk“.

Teško je prenaglasiti koliko će Islamska Država biti ograničena svojim radikalizmom. Moderni međunarodni sustav, rođen Vestfalskim mirom iz 1648.,[18] računa na to da će si države međusobno priznavati granice, pa makar i nevoljko. Za Islamsku Državu priznavanje granica znači ideološko samoubojstvo. Druge islamističke udruge, poput Muslimanskog bratstva ili Hamasa, podlegle su čarima demokracije i mogućnosti da će biti pozvane u zajednicu narodâ, s pripadnim mjestom u UN-ima. Pregovaranje i prilagođavanje situaciji povremeno je bilo prihvatljivo čak i talibanima. (Pod talibanskom upravom Afganistan je razmjenjivao poslanike sa Saudijskom Arabijom, Pakistanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što je u očima Islamske Države talibansku vlast učinilo nevažećom.) Za Islamsku Državu ne radi se tu o mogućnostima, nego o bogohuljenju.

Autor: Grejem Vud

[15] Shoulder holster.
[16] Brookings Institution.
[17] Autor jamačno švicarsku gardu ne smatra vojskom.
[18] Njime su zaključeni Tridesetgodišnji rat u Svetom Rimskom Carstvu i Osamdesetgodišnji rat između Španjolske i Nizozemske.

%d bloggers like this: