Što ISIS stvarno želi (II DEO)

Izvor: The Athlantic: What ISIS Really Wants

Borci Islamske Države „posve su urasli u srednjovjekovne običaje i kao takve ih potpuno prenose u sadašnjost“.

vp016-isis-mapa

Prošla su stoljeća otkad su vjerski ratovi završili u Europi, a ljudi prestali hrpimice umirati zbog dubokih teoloških neslaganja. Moguće da odatle potječu nevjerica i poricanje s kojima Zapadnjaci dočekuju vijesti o teologiji i običajima Islamske Države. Mnogi odbijaju povjerovati da je ona toliko pobožna kao što tvrdi, ili da je toliko nazadna i apokaliptičarska kao što se čini iz njezinih činova i izjava.

Njihove su sumnje shvatljive. U prošlosti su Zapadnjaci koji bi optuživali muslimane da slijepo slijede drevne spise zasluženo dobili packe iz akademskog svijeta, posebice od pokojnog Edwarda Saida koji je istaknuo da je nazivanje muslimanâ zaostalima tek još jedan način da ih se ocrni. Učenjaci su predložili da se umjesto toga radije obrati pozornost na uvjete u kojima su te ideologije nastale: lošu vlast, promjene u društvenim pravilima, poniženje stanovništva u zemljama koje su cijenjene onoliko koliko imaju nafte.

Bez priznavanja tih čimbenika nikakvo objašnjenje uspona Islamske Države ne može biti potpuno. Međutim, usredotočenost na njih do te mjere da se isključi ideologija odražava drugu vrstu zapadnjačke pristranosti, tj. one da ako religijska ideologija nije bitna u Washingtonu ili Berlinu, onda je zacijelo jednako nevažna i u Raqqi ili Mosulu. Kad maskirani krvnik, odsijecajući glavu bogohulniku, vikne „Allahu akbar“, on to ponekad radi i zbog svog vjerskog uvjerenja.

Mnoge su umjerene islamske organizacije otišle tako daleko da tvrde da je Islamska Država ustvari protuislamska. Naravno, lijepo je znati da golema većina muslimanâ nije nimalo zainteresirana za to da za večernju zabavu holivudske filmove zamijeni javnim smaknućima. Međutim, prema prinstonskom znanstveniku Bernardu Haykelu, vodećem stručnjaku za teologiju Države, muslimani koji Islamsku Državu nazivaju protuislamskom tipično su „posramljeni i politički korektni te gledaju na svoju religiju kroz ružičaste naočale“ zbog čega zanemaruju „što ona zahtijeva kroz svoju povijest i zakone“. Mnoga od tih poricanja vjerske prirode Islamske Države ukorijenjena su u „tradiciji međureligijsko-kršćanskih besmislica“.[10]

Svaki učenjak koga sam pitao o Islamskoj Državi uputio me na Haykela. Dijelom libanonskog porijekla, Haykel je odrastao u Libanonu i SAD-ama te se, kad priča kroz svoju mefistofelsku bradicu, osjeti tračak neuhvatljivog stranog naglaska.

Prema Haykelu, borci Islamske Države duboko su prožeti religijskim zanosom. Citati iz Kurana sveprisutni su. „Čak ih i pješadija stalno recitira“, kaže. „Krevelje se pred kamerama ponavljajući temelje svoje doktrine poput mantri, i to cijelo vrijeme.“ Slaže se tvrdnjom da je Islamska Država izvrnula islamske zapise do razine apsurda, učinivši ih održivima jedino kroz voljno neznanje. „Ljudi bi željeli odriješiti islam“, kaže. „Radi se o onoj mantri da je islam religija mira. Kao da postoji nešto što bi se zvalo islamom! Radi se o tomu što muslimani rade i kako interpretiraju svoje zapise.“ Njih dijele svi suniti, ne samo Islamska Država. „Ona je po tomu jednako legitimna koliko i bilo tko drugi.“

Svi muslimani priznaju da prva Muhamedova osvajanja nisu baš bila nevina, kao i da su pravila rata opisana u Kuranu i pričama o Prorokovoj vladavini prilagođena tadašnjem turbulentnom i nasilnom vremenu. Po Haykelovoj procjeni, borci Islamske Države autentični su odraz ranog Islama i vjerno ponavljaju ondašnja pravila ratovanja. To ponašanje uključuje i neke običaje koje moderni muslimani radije ne bi priznali bitnima za svete tekstove. „Ropstvo, raspinjanje na križ i dekapitacija nisu nešto što ludi [džihadisti] namjerno izvlače iz srednjovjekovnih običaja“, kaže Haykel. Borci Islamske Države „posve su urasli u srednjovjekovne običaje i kao takve ih potpuno prenose u sadašnjost“.

Kuran spominje raspinjanje na križ kao jednu od svega nekoliko dopuštenih kazni za neprijatelje islama. Porez za kršćane nalazi jasno odobrenje u suri Al-Tawba, devetom poglavlju Kurana, koje poručuje muslimanima da napadaju kršćane i židove „sve dok dobrovoljno ne plate džiziju i osjete se potčinjenima.“ Prorok, koga svi muslimani drže uzorom, nametnuo je ta pravila i posjedovao robove.

Vođe Islamske Države prihvatili su oponašanje Muhameda kao strogu dužnost i oživili običaje koji su bili zapostavljeni stoljećima. „Ono što je kod njih upečatljivo nije samo doslovnost, nego i ozbiljnost s kojom čitaju te tekstove“, kaže Haykel. „Kod njih je prisutna marljiva, opsesivna ozbiljnost koje muslimani obično nemaju.“

Prije uspona Islamske Države, nijedna se grupa u posljednjih nekoliko stoljeća nije okušala u radikalnijoj vjernosti Prorokovom primjeru od arapskih vehabija iz 18. stoljeća. Oni su osvojili većinu današnje Saudijske Arabije, a njihovi strogi običaji preživjeli su do danas u liku ponešto razrijeđenog šerijatskog zakona. Haykel ipak vidi bitnu razliku između tih dviju grupa: „Vehabije u svojem nasilju ipak nisu bili nečovječni.“ Bili su okruženi muslimanima, a zemlje koje su osvojili već su bile muslimanske, što ih je držalo mirnijima. „ISIS, nasuprot tomu, stvarno oživljava rani period islama.“ Prvi muslimani bili su okruženi nemuslimanima, a Islamska Država, zbog sklonosti izopćenjima, smatra da se nalazi u istoj situaciji.

Ako al-Kaida i želi vratiti ropstvo, nije to nikad priznala. A i zašto bi? Šutnja o ropstvu vjerojatno odražava strateško promišljanje, sa sklonošću javnosti na prvom mjestu. Kad je Islamska Država počela porobljavati ljude, čak su i neki od njezinih pobornika ustuknuli. Unatoč tomu, kalifat je nastavio podržavati ropstvo i raspinjanje na križ bez isprike. „Osvojit ćemo vaš Rim, polomiti vam križeve i porobiti vaše žene“, obećao je glasnogovornik Adnani u jednoj od svojih poslanica Zapadu. „Ako i mi to ne uspijemo, uspjet će naša djeca i unuci. I prodat će vaše sinove kao roblje na tržnici.“

U listopadu je u Dabiqu, službenoj tiskovini Islamske Države, objavljen članak „Povratak ropstva prije no što kucne ura“,[11] koji se bavi pitanjem jesu li Jazidi (pripadnici drevne kurdske sekte koja je neka svoja vjerovanja pokupila iz islama, trenutno pod napadom snaga Islamske Države u sjevernom Iraku) posrnuli muslimani, u kojem slučaju ih treba pobiti, ili tek pogani, u kojem slučaju ih se može pretvoriti u robove. Islamska Država oformila je grupu učenjaka da se to pitanje riješi. Ako su pogani, anonimni autor članka je napisao:

Jazidske žene i djeca razdijelit će se prema šerijatskom zakonu među borcima Islamske Države koji su sudjelovali u sindžarskim operacijama (na sjeveru Iraka)… Porobljavanje nevjerničkih (kuffar) obitelji i uzimanje njihovih žena kao priležnica čvrsto je ustanovljen aspekt šerijatskog zakona, tako da se svako njegovo negiranje ili ismijavanje ima smatrati negiranjem ili ismijavanjem stihova Kurana ili Prorokovih riječi… što znači i bogohuljenje i otpadanje od Islama.

II. Teritorij

Računa se da su u Islamsku Državu imigrirali deseci tisuća muslimana iz ostalih država. Useljenici stižu iz Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Belgije, Njemačke, Nizozemske, Australije, Indonezije, SAD-a i mnogih drugih krajeva svijeta. Mnogi su se došli boriti, mnogi namjeravaju i umrijeti.

Peter R. Neumann, profesor s Londonskog Kraljevskog Koledža,[12] rekao mi je da su internetski putevi bili ključni u širenju propagande i osiguravanju toga da novopridošlice znaju u što treba vjerovati. Vrbovanje preko Interneta također je proširilo raznolikost džihadističkog društva tako što je omogućilo konzervativnim muslimankama, izoliranima u svojim domovima, da dođu u kontakt sa promotorima kalifata, radikaliziraju se i organiziraju si put u Siriju. Pozivanjem ljudi obaju spolova Islamska Država smjera izgraditi kompletno društvo.

U studenom sam otputovao u Australiju naći se s Musom Cerantoniom, tridesetgodišnjakom koga su Neumann i drugi istraživači identificirali jedan od dva najvažnija „nova duhovna autoriteta“ koja navode strance da se priključe Islamskoj Državi. Tri godine bio je propovjednikom na kairskoj televiziji Iqraa, ali razišao se s postajom nakon što mu je prigovoreno zbog učestalih poziva za uspostavljanje kalifata. Sad propovijeda na Facebooku i Twitteru.

Cerantonio, krupna i prijazna osoba ponešto učenjačkog ponašanja, rekao mi je da ga zaprepašćuju snimke pogubljenjâ. Mrzi gledati nasilje, uprkos tomu što ga pobornici Islamske Države moraju prihvatiti. (Ponešto kontroverzno za džihadiste, suprotstavlja se bombaškim samoubojstvima, temeljem toga što Bog zabranjuje samoubojstvo, a ima još par stvari u kojima se ne slaže s Islamskom Državom.) Nosi onu vrstu neuredne brade kakvu ćete vidjeti na nekim zaraslim obožavateljima Gospodara prstenova, a i njegova opsjednutost islamskim apokaliptizmom djelovala je nekako poznato. Kao da živi u priči koja bi vanjskom promatraču izgledala poput kakve srednjovjekovne fantastičke priče, samo što je u njegovoj krv stvarna.

Prošlog su lipnja Cerantonio i njegova supruga pokušali emigrirati. Kamo, to ne želi reći. („Ilegalno je ići u Siriju“, izjavio je domišljato.) Međutim, uhvaćeni su na putu, na Filipinima, i deportirani nazad u Australiju zbog boravka duljeg nego što je dopušteno. Australija je kriminalizirala pokušaje da se pridruži ili putuje u Islamsku Državu, tako da je Cerantoniova putovnica sad zaplijenjena. Zapeo je u Melbourneu, gdje je dobro poznat lokalnim organima reda. Bude li uhvaćen u poticanju pojedinaca na selidbu u Islamsku Državu, slijedi mu zatvor. Trenutno je, ipak, slobodan, kao, tehnički gledano, neovisan ideolog čije se izjave o doktrinarnim pitanjima Islamske Države ozbiljno shvaćaju među drugim džihadistima.

Našli smo se na ručku u Footscrayu, gusto naseljenom multikulturalnom predgrađu Melbournea, gdje se nalazi i Lonely Planet, poznati izdavač turističkih vodiča. Tu je Cerantonio odrastao u napola irskoj, napola kalabrijskoj obitelji. U tipičnoj tamošnjoj ulici vide se afrički restorani, vijetnamski dućani, kao i mladi Arapi kako šeću okolo u salafističkim uniformama, s raščupanim bradama, dugim košuljama i hlačama do pola potkoljenice.

Cerantonio je opisao užitak koji je osjetio kad je Baghdadi 29. lipnja proglasio kalifat, kao i naglu, magnetsku privlačnost koju su on i njegovi prijatelji počeli osjećati prema Mezopotamiji. „Bio sam u hotelu [na Filipinima] i vidio tu objavu na televiziji“, rekao mi je. „I bio sam opčinjen, misleći si: „Što radim ovdje u toj prokletoj sobi?““

vp016-isis-grejem-vud

Posljednji je kalifat bilo Otomansko Carstvo, koje je svoj vrhunac doživjelo u 16. stoljeću, nakon čega je iskusilo dugo slabljenje, sve dok ga osnivač moderne Turske, Mustafa Kemal Atatürk, nije eutanazirao 1924. Međutim, Cerantonio, kao i mnogi drugi pobornici Islamske Države, ne priznaju legitimnost tog kalifata jer nije potpuno provodio islamske zakone, koji iziskuju kamenovanja, ropstvo i amputacije. K tomu, njegovi kalifi nisu potjecali od Prorokovog plemena, Kurejšâ.

U svojoj mosulskoj propovijedi Baghdadi je naširoko govorio o važnosti kalifata. Rekao je da je oživljavanje institucije kalifata, koje već oko tisuću godina, osim na formalnoj razini, nema, obaveza zajednice. On i njegovi sljedbenici „požurili su s proglašavanjem kalifata i postavljanjem imama“ na njegovo čelo.“, izjavio je. „To je dužnost muslimanâ, dužnost koja je stoljećima bila zaboravljena… Bez kalifata muslimani su u grijehu i uvijek moraju truditi se da ga ustanove.“ Kao i bin Laden prije njega, Baghdadi se izražava vrlo slikovito, s čestim referencama na svete tekstove i utjecajem klasične retorike. Za razliku od bin Ladena i lažnih kalifa Otomanskog Carstva, Bahgdadi jest Kurejš.

Kalifat, kako mi je rekao Cerantonio, nije samo politička tvorevina, nego također i sredstvo za spasenje. Propaganda Islamske Države redovito izvještava kako joj se pripadnici džihadističkih grupa širom svijeta zaklinju na vjernost (baya’a). Cerantonio spominje Prorokovu izreku da umrijeti bez zaklinjanja na vjernost znači umrijeti kao neznalica (jahil), a prema tomu i kao osoba bez vjere. Tu se treba sjetiti kako si muslimani (a i kršćani) zamišljaju što Bog radi s dušama ljudi koji su umrli ne doznavši za pravu religiju. Niti su očito spašeni, niti nepovratno prokleti. Slično tomu, kaže Cerantonio, musliman koji priznaje jedno svemoćno božanstvo i moli mu se, ali koji umre, a da nije prisegao valjanom kalifu te se držao obaveza što proizlaze iz te prisege, nije uspio živjeti potpun islamski život. Rekoh mu da to onda znači da je golema većina muslimana u povijesti, kao i svi koji su umrli od 1924. do 2014., umrla smrću nevjernika, a on se s time ozbiljno složio. „Išao bih čak tako daleko da kažem da je islam ponovno uspostavljen“ osnivanjem kalifata.

Pitao sam ga za njegovu vlastitu prisegu (baya’a), ali on me brzo ispravio: „Nisam rekao da sam prisegao.“ Po australskim zakonima, podsjetio me, prisezanje na vjernost Islamskoj Državi je ilegalno. „Ali slažem se da [Baghdadi] ispunjava sve uvjete“, nastavio je. „Namignut ću ti, a ti to shvati kako god te volja.“

vp016-isis-musa-cerantonio

Da bi se moglo biti kalifom, potrebno je ispuniti uvjete opisane u sinitskim zakonima. Kalif mora biti odrastao musliman kurejškog porijekla, mora iskazivati moralnu te psihičku i mentalnu snagu. Također, mora posjedovati i autoritet (‘amr). Posljednji je kriterij, prema Cerantoniu, najteže ispuniti, a zahtijeva i to da kalif vlada teritorij u kojemu može provoditi islamske zakone. Baghdadijeva je Islamska Država to postigla dosta prije 29. lipnja, kaže Cerantionio, a čim je uspjela, neki zapadnjački preobraćenik iz njezinih redova (Cerantonio ga opisuje kao „nekovrsnog vođu“) počeo je šuškati o religijskoj obavezi da se proglasi kalifat. On i ostali tiho su se obratili vođama i poručili im da bi daljnje odgađanje bilo grešno.

Cerantonio je rekao da se pojavila čak i frakcija koja je bila spremna zaratiti s Baghdadijem ako bi se to iole dulje odgađalo. Pripremili su pismo za razne moćne pripadnike ISIS-e, u kojemu su izrazili svoje nezadovoljstvo neuspjehom u tomu da se izabere kalif, ali glasnogovornik Adnani ih je umirio otkrivši im da je kalifat već proglašen, dugo prije javne obznane. Imali su legitimnog kalifa što znači da im je preostala samo jedna mogućnost. „Ako je legitiman“, kaže Cerantonio, „morate mu prisegnuti.“

Nakon Baghdadijeve srpanjske propovijedi, rijeka džihadistâ stala se s obnovljenim žarom danomice slijevati u Siriju. Jürgen Tödenhöfer, njemački pisac i bivši političar koji je u prosincu posjetio Islamsku Državu, objavio je dolazak stotine boraca u jednu postaju za novačenje na granici s Turskom, i to u samo dva dana. Njegov izvještaj, kao i još njih, opisuje stalan priljev stranaca spremnih da ostave sve kako bi na najgorem mjestu na svijetu pokušali zaraditi kartu za raj.

U Londonu, tjedan dana prije nego što sam ručao s Cerantoniom, našao sam se s trojicom bivših članova zabranjene islamističke skupine Al muhajiroun (Emigranti): Anjemom Choudaryjem, Abuom Baraaom i Abdulom Muhidom. Svi su izrazili želju da emigriraju u Islamsku Državu, što su mnogi njihovi suradnici već i učinili, ali vlasti su im zaplijenile putovnice. Kao i Cerantonio, kalifat drže jedinom ispravnom vlašću na svijetu, iako nijedan nije priznao da su mu prisegli. Glavni njihov razlog za sastajanje sa mnom bilo je da mi objasne za što se Islamska Država zalaže i kako njezina politika odražava božje zakone.

Choudary (48) je bivši predvodnik skupine. Često se pojavljuje na televiziji, budući da je jedan od rijetkih ljudi koje se može dovesti pred ekrane, gdje će glasno braniti Islamsku Državu sve dok mu ne isključe mikrofon. U Ujedinjenom je Kraljevstvu na glasu kao odvratno bahata osoba, ali on i njegovi učenici iskreno vjeruju u Islamsku Državu te vjerno prenose njezine doktrinarne stavove. Choudary i ostali značajni su korisnici Twittera, gdje ih prate mnogi stanovnici Islamske Države, a Abu Baraa održava i kanal na YouTubeu, na kojemu odgovara na pitanja o šerijatskom zakonu.

Sva su trojica od rujna pod istragom zbog sumnji u podržavanje terorizma. Zbog te istrage morao sam se naći sa svakim ponaosob: međusobna njihova komunikacija značila bi kršenje uvjeta pod kojima su na slobodi. Međutim, razgovori s njima djelovali su kao da uvijek pričam s istom osobom, samo s različitim maskama. Choudaryja sam susreo u slastičarnici u Ilfordu, predgrađu na istoku Londona. Bio je elegantno odjeven, u tuniku živo plave boje koja mu je sezala gotovo do gležanja. Za vrijeme razgovora pijuckao je Red Bull.

Prije kalifata „oko 85 posto šerijatskog zakona nije bilo provedivo“, rekao mi je. „Dok god nemamo kalifat (khilafa), ti su zakoni neaktivni, ali sada ga imamo.“ Primjerice, ako nema kalifata pojedinačni redari[13] nisu dužni odsjeći ruke lopovima koje zateknu u nedjelu. Ali ako je kalifat ustanovljen, taj se zakon, zajedno s ogromnom masom drugih, iznenada vraća u život. U teoriji, svi su muslimani obavezni useliti se u teritorij u kojemu kalif provodi te zakone. Jedan od Choudaryjevih najboljih učenika, preobraćenik s hinduizma zvan Abu Rumayash, u studenom je uspio izbjeći policiju i preseliti svoju peteročlanu obitelj iz Londona u Siriju. Na dan kad sam se susreo s Choudaryjem, Abu Rumayash je na Twitteru objavio sliku sebe s kalašnjikovom u jednoj ruci i novorođenim sinom u drugoj. Oznaka:[14] #GenerationKhilafah.

Kalif mora uvoditi šerijatski zakon. Bilo kakvo odstupanje prisiljava one koji su mu prisegli da mu osobno priopće da griješi te da ga, u ekstremnim slučajevima, ekskomuniciraju i zamijene, ako u tomu ustraje. („Muči me to veliko pitanje, muči me ta odgovornost, a radi se o teškoj odgovornosti“, izjavio je Baghdadi u svojoj propovijedi.) S druge strane, kalif naređuje poslušnost, a oni koji budu uporni u podršci nemuslimanskoj vlasti, čak i nakon što budu propisno upozoreni i poučeni o svojem grijehu, smatraju se bogohulnicima.

Choudary tvrdi da je šerijatski zakon pogrešno shvaćen jer ga režimi poput onog u Saudijskoj Arabiji, gdje se ubojice obezglavljuje, a kradljivcima sijeku ruke, nepotpuno provode. „Problem je u tomu što države poput Saudijske Arabije primjenjuju samo kazne, dok ne pružaju socijalnu i ekonomsku pravdu šerijatskog zakona. Bez kompletnog paketa samo izazivaju mržnju prema šerijatskom zakonu.“ Taj kompletni paket, kaže Choudary, treba uključivati i besplatno stanovanje, hranu i odjeću za sve, s tim da je svatko tko želi obogatiti se radom slobodan to učiniti.

Autor: Grejem Vud

[10] Interfaith-Christian-nonsense tradition.
[11] „The Revival of Slavery Before the Hour“
[12] King’s College London
[13] Vigilanti.
[14] Hashtag

%d bloggers like this: