Što ISIS stvarno želi (I deo)

Što je Islamska Država? Kako je nastala i koje su joj namjere? Jednostavnost tih pitanja lako može zavarati, a tek malo zapadnih vođa djeluje kao da znaju odgovore. U prosincu su u The New York Times objavljeni povjerljivi komentari generala[1] Michaela K. Nagate, zapovjednika Posebnih Operacija[2] SAD-a na Bliskom Istoku, u kojima priznaje da je jedva počeo shvaćati čime Islamska Država privlači ljude. „Nismo pobijedili ideju“, kaže, „čak ju ni ne razumijemo.“ U prošloj je godini Obama Islamsku Državu opisivao raznim izrazima, poput „neislamska“ ili „Al-Kaidin početnički tim“, koji odražavaju zbunjenost oko njezine pojave, a vjerojatno su i pridonijeli znatnim strateškim pogreškama.

Prošlog je lipnja Islamska Država osvojila Mosul, a područje kojim vlada sad već nadilazi površinu Ujedinjenog Kraljevstva. Još od svibnja 2010. njezin je vođa Abu Bakr al-Baghdadi, ali sve do prošlog ljeta njegova je najsvježija snimka bila gruba fotografija iz zarobljeništva u kampu Bucca, iz vremena američke okupacije Iraka. Petog srpnja prošle godine stupio je u propovjedaonicu Velike al-Nurijeve džamije u Mosulu da održi ramadansku propovijed kao prvi kalif nakon mnogo generacija. Tako je njegova stara, gruba fotografija zamijenjena visokorezolucijskom, a njegova pozicija iz one progonjenog gerilca u vrhovnog vođu svih Muslimana. Priljev džihadistâ koji je uslijedio iz svih krajeva svijeta dosad je nezabilježen, kako brzinom, tako i obujmom, i ne prestaje.

Naše neznanje o Islamskoj državi nije posve nerazumljivo: radi se o pustinjskom kraljevstvu, malo je ljudi tamo otišlo i potom se vratilo. Baghdadi je pred kamerama dosad govorio samo jednom. Međutim, njegov govor, kao i bezbrojne propagandne snimke ili enciklike[3] Islamske Države, dostupni su putem Interneta, a pobornici kalifata itekako su se potrudili da njihov projekt bude poznat. Iz tih je materijala lako shvatiti da njihova država mir odbija iz principa, da žudi za genocidom, da joj njezini religijski pogledi potpuno onemogućavaju određene promjene, pa čak i ako bi joj te promjene omogućile opstanak, te, konačno, da se ta država smatra navjestiteljicom skorog smaka svijeta, kao i da će u njemu odigrati jednu od ključnih uloga.

Islamska Država, poznata i kao Islamska Država Iraka i al-Šama (ISIS), slijedi osobitu varijantu Islama čija su vjerovanja o dolasku Sudnjeg dana bitna za njezinu strategiju, i koja mogu pomoći Zapadu da upozna svog neprijatelja i predvidi mu ponašanje. Njezin uspon ne nalikuje toliko pobjedi Muslimanskog bratstva u Egiptu (vođe te grupe Islamska Država ionako drži bogohulnicima), koliko ostvarenju distopijske parastvarnosti u kojoj su David Koresh[4] ili Jim Jones[5][6] uspjeli ostvariti apsolutnu moć nad ne nekoliko stotina ljudi, nego oko osam milijuna.

Priroda Islamske Države barem je dvojako pogrešno shvaćena. Prvo, džihadizam se počesto gleda kao jedinstven pokret, a logika koja je vrijedila za Al-Kaidu primjenjuje se na organizaciju koja ju je davno nadišla. Pobornici Islamske Države s kojima sam razgovarao spominju Osamu bin Ladena kao „šeika Osamu“, što je titula časti. Međutim, džihadizam je, u odnosu na ono što je bio na vrhuncu Al-Kaide, od 1998. do 2003., znatno napredovao, tako da mnogi džihadisti danas preziru i vodstvo i prioritete današnje Al-Kaide.

vp015-isis-abu-muhammad-al-maqdisi

Bin Laden je svoj terorizam vidio kao uvod u kalifat za koji nije mislio da će ga doživjeti. Njegova je organizacija bila fleksibilna te je djelovala kao mreža raspršenih autonomnih ćelija. Islamska Država, nasuprot tomu, treba teritorij da bi ostala legitimnom, kao i hijerarhiju da bi mogla vladati tim teritorijem. (Njezina je birokracija podijeljena na civilne i vojne ogranke, a teritorij na provincije.)

Druga je pogreška u dobronamjernoj, ali i nepoštenoj kampanji da se Islamskoj Državi zaniječe njezina srednjovjekovna religijska narav. Peter Bergen, autor prvog intervjua s bin Ladenom, nazvao je svoju prvu knjigu Sveti rat, d.o.o.,[7] dijelom i kako bi opisao bin Ladena kao pripadnika modernog sekularnog svijeta. Bin Laden je pretvorio teror u nekovrsni proizvod te ga učinio svojim zaštitnim znakom. Zahtijevao je određene političke ustupke, poput povlačenja američke vojske iz Saudijske Arabije. Njegova se pješadija sigurno kretala modernim svijetom. Na svoj pretposljednji dan života Mohammad Atta[8] je otišao u kupovinu u Walmart te večerao u Pizza Hutu.

Postoji određeno iskušenje da se ideja da su džihadisti zapravo moderni, sekularno nastrojeni ljudi, s modernim političkim shvaćanjima, samo zakrabuljeni u srednjovjekovnu religioznost, ponovi te u istom stanju primijeni i na Islamsku Državu. U stvarnosti, mnogo toga čime se ona bavi djeluje posvema besmisleno, osim ako se ne promatra kao iskreno i pažljivo promišljeno zalaganje za povratak civilizacije zakonima kakvi su vladali u sedmom stoljeću te, u krajnjoj liniji, kao priprema za apokalipsu.

Priljev džihadistâ koji je uslijedio iz svih krajeva svijeta dosad je nezabilježen, kako brzinom, tako i obujmom, i ne prestaje.

Najjasniji nositelji takvog pogleda na stvari sami su službenici i pobornici Islamske Države. Na „modernjake“ gledaju s podsmijehom. U razgovoru će ustrajati na tomu da neće, štoviše, da ne mogu popuštati kod pravilâ vladanja kakva su u Islam ugradili sâm Prorok i njegovi prvi sljedbenici. Često se izražavaju u šiframa i aluzijama koje će nemuslimanima zvučati čudno ili staromodno, a koje se odnose na određene tradicije ili zapise ranog Islama.

vp015-isis-flag

Primjerice, u rujnu je šeik Abu Muhammad al-Adnani, glavni glasnogovornik Islamske Države, pozvao muslimane u državama Zapada, poput Francuske ili Kanade, da nađu nevjernika te mu „razbiju glavu kamenom“, otruju ga, pregaze ga autom ili mu „unište usjeve“. Zapadnjačkim se ušima biblijske kazne, poput kamenovanja ili uništenja usjeva, neobično preklapaju sa znatno naprednijim pozivom na motorizirano ubojstvo. (Valjda da bi pokazao da terorizirati može i samim riječima, Adnani je državnog tajnika Johna Kerryja nazvao „neobrezanim starkeljom“.)

Adnani nije tek sipao prijetnje. Njegov je govor krcat teološkim i pravnim komentarima, dok poziv na uništenje usjevâ odražava Muhamedovu naredbu da se voda i usjevi ostave na miru, osim ako se islamske vojske ne nalaze u obrambenim položajima. U tom slučaju muslimani koji se nalaze u krajevima nevjernikâ (kuffar) trebaju biti nemilosrdni te zatrovati što god stignu.

U stvarnosti, Islamska Država je islamska. Vrlo islamska. Da, privukla je psihopate i pustolove, uglavnom iz nezadovoljnog stanovništva Bliskog Istoka i Europe. Međutim, vjera koju naučavaju najvatreniji njezini pobornici izvedena je iz dosljednog, pa čak i učenog tumačenja islama.

Gotovo sve veće odluke i zakoni koje donese Islamska država drže se onoga što ona u svojem tisku i obavijestima, kao i na plakatima, registarskim oznakama, tiskanicama, ili čak kovanicama, naziva „proročanskom metodologijom“, što znači slijeđenje Muhameda i njegovih proročanstava do najsitnijih detalja. Muslimani mogu odbaciti Islamsku Državu. Većina je to i učinila. Međutim, zavaravanje da se tu ne radi o religijskoj milenarističkoj grupi, s teologijom koju se mora razumjeti da bi se protiv nje moglo boriti, već je navelo SAD da ju potcijene i pokušaju se s njome nositi naivnim metodama. Želimo li reagirati na takav način da Islamska Država ne ojača, već da se umjesto toga sama uništi u vlastitom religijskom ludilu, trebamo se prvo upoznati s njezinim intelektualnim naslijeđem.

Kontrola teritorija osnovni je preduvjet za to da pobornici Islamske Države prepoznaju njezin autoritet. Ova karta, prilagođena iz Instituta za nauku o ratu[9], pokazuje teritorije koji su u siječnju 2015. bili pod kontrolom Kalifata, kao i napadnuta područja. Gdje vlada, Islamska Država ubire poreze, regulira cijene te upravlja sudovima i uslugama u rasponu od zdravstvene zaštite i obrazovanja pa sve do telekomunikacija. (Crveno: napadnuta područja (područja pod napadom ISIS-a); Crno: Kontrolirana područja (područja gdje ISIS funkcionira kao država); Sivo: Zone podrške (područja gdje ISIS neometano djeluje, ali nije stalno prisutna))

I. Posvećenost

U studenom je Islamska Država objavila informativno-promotivni video u kojemu svoju povijest povezuje s bin Ladenom. Taj video spominje Abu Musa’b al Zarqawija, brutalnog vođu iračke Al-Kaide otprilike od 2003. pa sve do njegovog ubojstva 2006., kao nešto direktnijeg začetnika, kojeg su slijedila još dvojica gerilskih vođa prije kalifa Baghdadija. Znakovito je nespomenut bin Ladenov nasljednik Ayman al Zawahiri, sovoliki egipatski oftamolog koji trenutno vodi al-Kaidu. Zawahiri se nije zakleo na vjernost Baghdadiju te ga drugi džihadisti sve više mrze. Nedostatak karizme također mu ne pomaže u toj izolaciji: na snimkama se pojavljuje kao škiljava i nervozna osoba. No, rascijep između al-Kaide i Islamske Države trajao je dugo te može barem dijelom objasniti krvoločnost potonje.

Zawahirijev sudrug u izolaciji jordanski je klerik Abu Muhammad al Maqdisi (55), koji ima dobrih razloga da se smatra al-Kaidinim intelektualnim arhitektom i najvažnijim džihadistom koji je nepoznat prosječnom američkom čitatelju. Maqdisi i Islamska Država uglavnom se slažu po pitanjima doktrine. Obojica su bliski džihadističkoj struji sunitizma zvanoj salafizam, prema arapskom al salaf al salih tj. „pobožni praoci“. Ti su praoci sâm Prorok te njegovi prvi sljedbenici, koje salafisti cijene i uzimlju kao uzore za svekoliko ponašanje, uključujući tu ratovanje, odjeću, obiteljski život, pa čak i zubarstvo.

NAŠE NEZNANJE O ISLAMSKOJ DRŽAVI NIJE POSVE NERAZUMLJIVO: RADI SE O PUSTINJSKOM KRALJEVSTVU, MALO JE LJUDI TAMO OTIŠLO I POTOM SE VRATILO.

Maqdisi je poučavao Zarqawija koji je potom krenuo ratovati u Irak imajući na umu njegove savjete. U međuvremenu je Zarqawi nadišao svog mentora u fanatičnosti, da bi konačno zaradio i njegove ukore. Problem je bila Zarqawijeva sklonost krvavim spektaklima te, po pitanju doktrine, njegova mržnja prema ostalim muslimanima, čak do razine ekskomunikacije i ubijanja. U Islamu je takfir odnosno ekskomunikacija teološki riskantna. „Ako čovjek kaže svomu bratu da je nevjernik, jedan od njih je u pravu“, kaže Prorok. Ako je optužitelj u krivu, onda je on sâm počinio krivovjerstvo lažnom optužbom. Kazna za krivovjerstvo je smrt. Zarqawi je tu nesmotreno proširio raspon ponašanjâ koja bi muslimane mogla učiniti nevjernicima.

Maqdisi je pisao svom negdašnjem učeniku da bude oprezan i „ne objavljuje masovne proklamacije za takfir“ te da „ne proglašava ljude bogohulnicima samo zbog njihovih grijeha“. Razlika između bogohulnika i grešnika može se činiti sitnom, no radi se o ključnom mjestu razlaza između al-Kaide i Islamske Države.

vp015-isis-abu-bakr-al-baghdadi

Poricanje svetosti Kurana ili Muhamedovih proročanstava direktno je bogohuljenje. Međutim, Zarqawi i Država koju je pokrenuo drže da ima mnogo više toga što muslimana može udaljiti od islama. U određenim slučajevima to će uključivati i prodaju alkohola ili droga, nošenje zapadnjačke odjeće ili brijanje brade, glasanje na izborima (makar i za muslimanskog kandidata), pa i nedovoljno glasno nazivanje drugih ljudi bogohulnicima. Bivanje šijitom, što je slučaj za većinu iračkih Arapa, također je bogohuljenje, budući da Islamska Država na šijitizam gleda kao na inovaciju, a inovacije na Kuranu znače negiranje izvorne njegove savršenosti. (Islamska Država tvrdi da rašireni šijitski običaji, poput obožavanje grobova imamâ ili javnih samobičevanja, nemaju osnove niti u Kuranu, niti u Prorokovom životu.) To znači da bi oko 200 milijuna šijita trebalo pobiti. Isto vrijedi i za poglavare svih muslimanskih država, budući da su ljudske zakone izdigli nad šerijatske time što su bili birani na izborima ili provodili zakone koje im nije dao Bog.

Slijedeći doktrinu izopćenja (takfir), Islamska je Država posvećena pročišćavanju svijeta ubijanjem ogromnog broja ljudi. Nedostatak objektivnog izvještavanja iz njezinog teritorija onemogućava saznanje o stvarnom razmjeru pokolja, ali objave s društvenih medija daju naslutiti da se pojedinačna smaknuća manje-više događaju stalno, dok masovna budu svakih nekoliko tjedana. Muslimanski „bogohulnici“ najčešće su žrtve. Kako se čini, kršćani koji se ne opiru novoj vlasti pošteđeni su automatskog smaknuća. Baghdadi im dozvoljava da žive dok god plaćaju poseban porez, poznat kao džizija, i priznaju svoju potčinjenost. Autoritet Kurana slaže se s tom praksom.

Autor: Grejem Vud (Graeme Wood) za The Atlantic (mart/april 2015.)

[1] Major General
[2] Special Operations commander for the United States in the Middle East
[3] Encyclicals; poruke vjerske naravi, usmjerene u prvom redu pripadnicima vlastite religije ili sljedbe.
[4] Osnivač američke sekte „Branch Davidians“, višestruki pedofil, suodgovoran za smrt 75 ljudi.
[5] Osnivač američke milenarističke sekte „Peoples temple“ (Hram ljudi), krivac za smrt 909 ljudi.
[6] Sekte ili religije čiji je središnji dio nauka očekivanje skorog smaka svijeta.
[7] Holy war, Inc.
[8] Jedan od napadačâ na njujorške Blizance. Zajedno sa suučesnicima, zabušio je Boeing 767 u sjeverni toranj WTC-a.
[9] Institute for the Study of War

%d bloggers like this: