Vjeronauku nije mjesto nigdje

Datum objave: 11.11.2012. protagora.hr

U maniri tipične totalitarne ideologije, katolicizam cilja na najmlađe.

U Hrvatskoj javnosti sve se snažnije i jasnije čuje glas za ukidanjem vjeronauka iz javnih škola. U sadašnjoj konstelaciji odnosa i snaga takav ishod bi bio “veliki iskorak naprijed”, ali trebamo se pitati, je li to nekakvo konačno rješenje i treba li u budućnosti ići i dalje, u totalnu eradikaciju vjeronauka? Ovaj će tekst pokušat afirmativno odgovoriti na to pitanje i obrazložiti zašto vjeronauku nije mjesto nigdje i zašto bi maloljetnike trebalo pravno zaštititi od kontakta s religijom i religijskim organizacijama. O štetnosti vjeronauka u javnim školama napisane su tone teksta, no ovaj tekst ide i dalje te zagovara potpuno zakonsko ukidanje vjeronauka za maloljetnike.

Prije skoro 15 godina sklopljeni su protuustavni i anticivilizacijski Vatikanski ugovori čime je čuveni “klerikalni program”[1], definiran prije stotinjak godina, došao na rub svojeg konačnog ostvarenja, pretvaranja Republike Hrvatske u vatikansku provinciju. Agenda reklerikalizacije Hrvatske imala je, između ostalog, tri pravca napada. Prvi i najopasniji jest izjednačavanje konfesije i nacionalnosti, drugi je svakako onaj prema materijalnim dobrima, a treći prema djeci – uzjahati i uzurpirati obrazovni sustav na način kako to nije niti činila komunistička partija, uvođenjem vjeronauka od vrtića pa kroz cijelu osnovnu i srednju školu. U maniri tipične totalitarne ideologije, katolicizam cilja na najmlađe, jer dobro zna da će se djeca teško rješavati okova religije ukoliko im se okovi nametnu u najranijoj dobi i postanu neraskidivi dio njihovog identiteta. Katolicizam se danas u Hrvatskoj maloj djeci tetovira u mozak, s ciljem da ta tetovaža ostane trajni biljeg u glavama budućih hrvatskih građana.

vp009-vjeronauk

Crkve tradicionalno sikću na nekakav tobožnji, nepostojeći komunizam, na neku nepostojeću komunističku partiju, kao da kopljem iznova i iznova probadaju mrtvu lešinu i iživljavaju se. Što im se to u “komunističkoj aveti” ne sviđa? Vjerojatno frapatna sličnost njih samih i spomenute mrtve lešine, te strah da se i sami ne pretvore u mrtvaca. Upravo tu dotičemo glavni problem i temu ovog teksta – sličnost ne samo Katoličke crkve nego i svih religijskih organizacija s političko-ideološkim organizacijama poznatim i kao političke stranke, a pogotovo onim totalitarne provenijencije.

U demokratskom društvu (ostavimo po strani autoritarne režime) političke stranke su organizacije koje okupljaju istomišljenike i imaju program koji otvoreno zagovara neku političku ideologiju, natječu se na otvorenom tržistu za glasove birača i sukladno tome imaju ili nemaju utjecaj na državu i društvena zbivanja. Ukoliko izigraju povjerenje građana gube vlast i utjecaj, njihova ideologija ustupa mjesto drugim ideologijama. Svaki građanin ima pravo dati glas jednoj ili drugoj ideologiji, dobro promislivši što je za njega, njegovu obitelj te društvo u cjelini najbolja i najpametnija opcija. Za koga će pojedinac glasati, te da li će glasati mozgom ili srcem osobna je i intimna odluka svakog pojedinca. No, za tu intimnu odluku osoba mora biti zreli građanin, pismen i temeljno obrazovan i sposoban za fundamentalno kritičko razmišljanje, manje podložan emocionalnoj manipulaciji. Statistički, većina osoba to postiže s navršenih 18 godina života, kada ulazi u svoje zrelije doba.

Zbog svega toga danas je uvriježeno smatrati da je politička propaganda među maloljetnicima neprimjerena, članstvo maloljetnika u političkim strankama nije dopušteno, kao niti sudjelovanje na izborima. Teorijski, između politike i djece sagrađen je visoki zid. Stoga u školama djeca ne bivaju indoktrinirana nikakvim posebnim političkim ideologijama – institucionalno su djeca zaštićena od političke propagande bilo koje stranke ili ideologije. Unatoč tome prisutnost određene doze indoktrinacija maloljetnika u privatnom, obiteljskom krugu skoro je pa neizbježno, iako dijete rođeno u obitelji, primjerice, ljevičara, ne mora postati ljevičar i bilo bi krajnje neprimjereno i bizarno da roditelji odgajaju svoje dijete na način da postane poslušan privrženik stranke svojih roditelja. Iako ima i tih slučajeva. U konačnici niti jedna stranka od svojih članova koji su roditelji tako nešto ne traži, pogotovo ne službeno.

S druge strane religijske organizacije ne sudjeluju na izborima, ne ulaze u parlament, ne imenuju vladu, ne postavljaju predsjednike. Teorijski ne bi trebale imati upliv u legislativu i dnevno-političke odluke. Pa ipak, skoro sve religijske organizacije, pogotovo one koje su većinske i tradicionalne na nekom području, često nastoje, izravno ili neizravno utjecati i nametati svoju vjersko-ideološku agendu politici, državi i društvu, bez spremnosti da se njihova agenda legitimira narodnim referendumom. Religijske organizacije imaju određene ideje i stavove oko raznih društvenih i političkih pitanja, imaju vlastiti sustav vrijednosti, vlastitu ideologiju. Te ideologije su skoro uvijek bazirane na pokušaju konzervacije starih moralnih vrijednosti i stavova, te imaju totalitarni karakter – zadiru u najintimnija pitanja pojedinca, kao sto su spolnost, potomstvo, politički nazori i sl. Religijske organizacije skoro nikada ne izlaze s naprednim moralnim vrijednostima, nego se uvijek drže onih starih, čak i kad je sasvim očito da su takve vrijednosti anakrone, kontraproduktivne i odbačene od većine društva. U pitanju nisu samo moralni stavovi o primjerice abortusu ili kontracepciji, nego i politički, pa i pitanja čisto znanstvenog karaktera, pogotovo tamo gdje religijska ideologija i učenja zadiru u znanstvene činjenice koje im ne idu u prilog (evolucija, veliki prasak i dr.). Znanstvenim činjenicama unatoč. Religijske organizacije najčešće promoviraju nedokazane tvrdnje koje se brane vjerom i nisu zainteresirane za kritičku ili znanstvenu provjeru svojih tvrdnji – štoviše, odbijanje sumnje tj. vjera u dogme smatra se najvećom vrlinom.

U konačnici, religijske organizacije nastoje oblikovati i indoktrinirati svoje članove, neusporedivo temeljitije nego što to čine političke stranke. Vrlo često, članstvo u religijskim organizacijama smatra se dijelom tradicije, obiteljske, regionalne, nacionalne, te velika većina religijskih organizacija u svoje članstvo uzimaju što mlađe osobe, po mogućnosti novorođenčad. Dijete rođeno u obitelji recimo, pobožnih katolika, trivijalnim obredom automatski postaje katolik, te najčešće po inerciji ostaje katolik i na kraju se uredno izjašnjava kao katolik. Sama crkva zahtjeva od svih svojih članova da svoju djecu od dana rođenja odgajaju kao katolike. Religijska indoktrinacija postaje obaveza za svakog člana praktički od najranije, vrtićke dobi. Da bi se indoktrinacija postigla od najranije dobi, ideologija se pakira u ambalažu prihvatljivu dječjem uzrasta – čokolada u obliku “Svetog Nikole”, slikovnice s “anđelima čuvarima”, pisanice, vjerske pjesmice i sl. Centralno mjesto zauzima takozvani “vjeronauk”. Većina religijskih organizacija putem nekog oblika vjeronauka nastoji indoktrinirati djecu na način da religijski sustav vrijednosti postane dio njihove intime i identiteta. Eventualna mogućnost da se takav sustav vrijednosti kasnije ospori ili preispita postaje neusporedivo teži i problematičniji.

vp009-vjeronauk-2

Nadalje, sasvim je sigurno da vjerska indoktriniranost određenom religijskom ideologijom u najvećem broju slučajeva presudno utječe na izborni odabir političke opcije i to skoro nepogrešivo one opcije koja se zalaže za iste vrijednosti za koje se zalaže i religijska organizacija. Problem je u tome što vjerski indoktrinirani pojedinac religijske stavove ne smatra odabirom nego vlastitim identitetnim obilježjem, dok je politički stav za njega tek svjesni odabir. To je, naime, lažan odabir, jer ga čak i nesvjesno nastoji usuglasiti sa svojim religijskim stavom/identitetom. U tome ga religijske vodje izravno potiču govoreći “Crkva poručuje da glasate prema vlastitoj savjesti sukladno svojem dubokom kršćanskom (čitaj: katoličkom) svjetonazoru”. Odabir bilo koje druge političke opcije onemogućen je emocionalnom reakcijom i osjećajem ugroženosti vlastitog identiteta, čak i ukoliko je alternativan odabir racionalan i vidno koristan. Bilo kakav pluralizam postaje tek teorija.

Stoga, religijske organizacije bi morale imati status kakav imaju i političke organizacije, upravo jer pripadnost određenoj religijskoj organizaciji značajno utječe na politički odabir i u startu usmjerava prema jednoj opciji i jednom sustavu vrijednosti s upozorenjem da odustajanje od tog sustava vrijednosti znači odbacivanje tradicije i moguće izopćenje iz društva.

Upravo stoga maloljetnici bi morali biti u potpunosti zaštićeni, ne samo od političke nego i od religijske indoktrinacije, ne bi smjeli stupati među članove religijskih organizacija prije punoljetstva, niti sudjelovati u obredima. Pogotovo ne bi smjeli biti podvrgnuti bilo kakvom vjeronauku prije svojeg punoljetstva. To u praksi znači krštenje ili sunećenje samo vlastitim odabirom tek s navršenih 18 godina života, potpuno ukidanje bilo kakvog vjeronauka za maloljetnike, bilo u javnim školama bilo u religijskim institucijama, te obavezu svim religijskim organizacijama da djeca članova moraju odrastati slobodna od religije svojih roditelja. Ne smije biti katoličke djece ili muslimanske ili pravoslavne djece, nego djece katoličkih, muslimanskih ili pravoslavnih roditelja.

Netko će svakako reci da je ovakav stav prema vjeronauku i generalno religijskim organizacijama preradikalan. On to svakako jest za današnji stupanj inflitracije religije među djecu, jer odbacuje ustaljenu predodžbu o “vjerskoj slobodi” – ta je sloboda samo prividna. Naime, kakva sloboda može biti za novorođenče? Ima li novorođenče slobodu odabrati hoće li ili neće biti kršteno ili sunećeno, ili je osuđeno biti recimo, musliman, samo zato sto se rodilo u obitelji roditelja muslimana? Ima li sedmogodinje dijete iz obitelji strogih katolika slobodu odabrati ne ići na vjeronauk ako njegovi roditelji silno žele da im dijete ide na vjeronauk? Kakvu je sloboda ostavljena mladom čovjeku koji je indoktriniran nekakvom religijom do te mjere da za druge opcije jedva i znade? Dijete katoličkih roditelja skoro uvijek odabire biti katolikom.

Da, to ce značiti i raskid s narodnim običajem “krštenja” i “krstitki”, prvom pričesti, obrezivanjem, bar micvom, firmom. Mnogim religijskim organizacijama to se ne bi nikako svidjelo, jer je to izravni zakonski udar na njihove “sakramente”, niti bi se to u prvi mah svidjelo tradicionalno nastrojenom puku. No, valja znati da su i mnogi drugi štetni narodni običaju bili smatrani dijelom tradicijom, pa su zauzdani i napušteni, pa zašto ne bi i ovi. Netko drugi će također reći: pa to ne postoji nigdje u svijetu. Možda, ali svakako je vrijeme da se o takvom konceptu počne promišljati.

A netko treći će pomisliti da je to samo teorijsko trkeljanje i da je tako nešto nemoguće i da nikakav zakonodavac nigdje u svijetu (pogotovo onaj koji strijepi za glasove upravo tih tradicionalnih birača) neće udariti na “sveti sakrament krštenja”. No, bilo je i drugih “svetih” tradicionalih običaja koje su danas nezamislivi. Bilo je i drugih ustaljenih normi nad kojima današnji normalan čovjek može samo suze roniti – jeste li znali da su prije 150 godina vrlo mala djeca bila na tržištu rada i radila i najteže i najnezdravije fizičke poslove? Smatralo se da djeca trebaju početi raditi od četvrte ili pete godine, a prosječno radno vrijeme bilo je i petnaest sati dnevno. Ako ne vjerujete – čitajte romane Charlesa Dickensa. Pokušaji da se zakonski makar malo ograniči izrabljivanje djece i omogući im da pohadjaju školu najčešće su s indignacijom odbacivana, s obrazloženjem da bi to bio udar na same temelje tržišne ekonomije, slobodu ugovaranja. Protivnici su govorili – gledajte, ova djeca žele raditi, a ovi ljudi ih žele zaposliti, u čemu je problem? Ako ga zabranite, uzdrmati ćete same temelje tržišnoga društva.[2] Danas je sloboda od rada za djecu dio ustava većine civiliziranih zemalja, ali i dio nepisanog morala.

Ako je sloboda od rada mogla postati civilizacijski standard uvjeren sam da će kad tad i sloboda od religije za djecu postati zlatni standard.

[1] Viktor Novak, Magnum Crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb 1948.
[2] Ha-Joon Chang, The London School of Economics, 10.10.2012; Peščanik.net, 26.10.201

vp009-vjeronauk-3

%d bloggers like this: